Tag Archives: rusija
Iran-Russia Comprehensive Strategic Partnership: Implications and Challenges
Dr. Miad Nakhavali
Founder of Middle East Analitika
The Iran-Russia Comprehensive Strategic Partnership Agreement, comprising a preamble and 47 articles, was officially concluded in Moscow on January 17, 2025—just three days before the inauguration of Donald Trump, a U.S. president known for his firm stance against the Islamic Republic. The timing of the agreement sends a clear and deliberate message to both Washington and its allies, particularly Israel.
While this is not a formal military alliance between Iran and Russia, the agreement places significant emphasis on military and nuclear cooperation, as well as joint deterrence strategies. One of its key provisions ensures that neither party allows its territory to be used by an aggressor to launch attacks against the other. However, it is important to note that, unlike Russia’s agreement with North Korea—where Moscow is obligated to defend Pyongyang unconditionally in the event of war—this partnership with Iran does not include such a binding defense commitment.
Military and Nuclear Cooperation
A major aspect of the agreement is the expansion of military collaboration across multiple levels. This includes organizing workshops, working groups, and other joint activities aimed at deepening defense ties. Furthermore, both parties committed to close cooperation in arms control, disarmament, and non-proliferation within the framework of relevant international treaties. However, the agreement simultaneously underscores a significant escalation in nuclear cooperation, with plans for the joint construction of additional nuclear facilities.
Iran has already played a pivotal role in supplying Russia with Shahed-series drones during the war in Ukraine and has reportedly transferred the necessary technology to allow domestic production on Russian soil. In return, discussions are reportedly underway regarding Russia’s potential provision of advanced fighter aircraft to Iran, including long-range models such as the Su-35 Super Flanker. Additionally, there is speculation about a joint production program, possibly involving air defense interceptors such as the S-400 system. In the long term, such developments would considerably bolster Iran’s defensive capabilities against potential military actions from NATO, the United States, or Israel. This, in turn, could reduce Iran’s perceived need to pursue nuclear weapons as a deterrent.
Political Significance and Strategic Timing
An analysis of Iranian state media indicates that Tehran’s urgency in finalizing the agreement before Trump’s return to office carries significant political weight. The Iranian leadership appears to have sought to preemptively secure stronger ties with Moscow before the U.S. could reintroduce a more aggressive Iran policy. Simultaneously, Iran has been conducting a series of military exercises, particularly air defense drills, signaling its readiness for potential confrontations.
Tensions between Iran and Israel remain high, with Tel Aviv repeatedly asserting that it will not tolerate a nuclear-armed Iran. The timing of this agreement suggests that Tehran aimed to reinforce its strategic posture ahead of any potential escalation under the Trump administration.
Intelligence and Propaganda Coordination
Beyond military cooperation, the agreement outlines plans for intelligence-sharing between Iran and Russia. Additionally, both countries have committed to counteracting what they perceive as Western propaganda within their territories. This suggests that Tehran and Moscow may coordinate efforts to curb Western influence, restrict opposition media, and implement stricter controls on information flow. Such measures could further accelerate their shift toward authoritarian governance, raising concerns over increasing domestic repression and declining political freedoms.
Financial and Economic Implications
Another key component of the agreement is the plan to establish an independent financial and payment system that bypasses the U.S. dollar and the global banking networks controlled by the United States and the European Union. If successful, this initiative could significantly weaken the effectiveness of Western economic sanctions. A broader trend toward de-dollarization could undermine one of the most powerful tools that Washington and Brussels have traditionally used to counter hostile regimes. However, this move also carries risks—it could provoke harsher responses from the U.S. and its allies, potentially increasing the likelihood of direct military confrontation.
Obstacles and Unresolved Disputes
Despite their deepening cooperation, Iran and Russia still face notable disagreements. One major point of contention is the South Caucasus, particularly the dispute between Armenia and Azerbaijan. Moscow supports Baku’s push for the Zangezur Corridor—a project that would effectively cut off Iran’s land connection to Armenia and alter Tehran’s regional access. Iran strongly opposes this initiative, seeing it as a threat to its geopolitical position.
Additionally, tensions persist over the Caspian Sea, where Iran has long expressed dissatisfaction with Russia’s approach to resource distribution. While the agreement emphasizes mutual respect for the equitable use of Caspian resources, Tehran remains wary of Moscow’s dominance in the region.
Conclusion
Despite the existing disagreements between Tehran and Moscow, both regimes appear to be prioritizing their shared objective of countering U.S. influence over their unresolved bilateral disputes. This agreement marks a significant step toward a deeper strategic partnership, one that could shape a long-term alignment aimed at challenging Western dominance in global affairs. However, the ultimate effectiveness of this alliance remains uncertain. It is yet to be seen whether the partnership will serve as a strong enough deterrent to prevent potential military actions by the United States, NATO, or Israel against Iran, particularly concerning its nuclear program.
At the same time, questions persist regarding Russia’s broader strategic calculations. Moscow may seek to leverage its deepening ties with Tehran as a bargaining chip in negotiations with the West over the Ukraine conflict. The extent to which this partnership enhances Russia’s negotiating position—or, conversely, further alienates it from Western powers—remains an open question.
With Donald Trump’s return to the White House, the geopolitical landscape surrounding Iran and Russia is poised to become even more unpredictable. His previous tenure demonstrated an inclination toward abrupt policy shifts, aggressive sanctions, and unconventional diplomatic strategies. Whether Trump will escalate pressure on Iran and Russia or seek a more transactional approach to global diplomacy remains to be seen. Regardless, the evolving dynamics of this partnership are likely to play a critical role in shaping regional and international security in the years to come.
ODRŽANO PREDAVANJE I DISKUSIJA NA TEMU LJUDSKE BEZBEDNOSTI U KONTEKSTU RUSKO-UKRAJINSKOG RATA
U sredu, 23.11.2022. godine održana je četvrta po redu aktivnost u okviru redovnog programa stažiranja SUSB. Predavanje je održala doc. dr Marija Popović Mančević sa Kriminalističko-policijskog Univerziteta.
Predavanje i diskusija prate promenu pozicije koncepta ljudske bezbednosti u odnosu na nacionalnu i ukazuje na njihovu spregu i posledice koje novo pozicioniranje ima u kontekstu rusko-ukrajinskog oružanog sukoba.
Ceo video možete pogledati ovde.
OSVRT NA NOVE RUSKE PREDLOGE UGOVORA O BEZBEDNOSNIM GARANCIJAMA SA SAD I MERAMA ZA JAČANJE BEZBEDNOSTI SA NATO OD 17. DECEMBRA 2021. GODINE
Autor: Dr Marina T. Kostić
Načela i elementi za buduću kontrolu naoružanja u Evropi sadržani u ruskim predlozima:
• U osnovi odnosa između strana je načelo jednake, nedeljive i neumanjive bezbednosti
za sve strane ugovornice
–zbog čega se bezbednosni interesi svih strana moraju uzeti u obzir,
–strane će se uzdržati od raspoređivanja trupa i naoružanja, ratnih brodova ili preleta
teških bombardera izvan svojih nacionalnih teritorija, u područjima gde njihovo
raspoređivanje i delovanje druga strana može videti kao pretnja ili sa koje mogu
napasti drugu stranu,
–NATO neće sprovoditi bilo koje vojne aktivnosti na teritorijama koje okružuju Rusiju
– u Ukrajini i Istočnoj Evropi, na Južnom Kavkazu i Centralnoj Aziji.
• Nuklearni rat se ne može dobiti i nikad ne sme da se vodi
–stoga je potrebno jačati mere prevencije bilo kakvog sukoba između strana, posebno
izbegavanje incidenata na moru i u vazduhu,
–stvoriti dodatne ili unaprediti postojeće mehanizme saradnje,
–uzdržati se od sprovođenja vojnih aktivnosti koje uključuju scenarije upotrebe
nuklearnog naoružanja – obuke ili vežbi – sa državama koje ne poseduju nuklearno
naoružanje i
–uzdržati se od obuke ili uvežbavanja vojnog i civilnog osoblja ne-nuklearnih država
da koriste nuklearno naoružanje.
• Usvajanje nacionalnog principa raspoređivanja nuklearnog naoružanja i balističkih
raketa
–strane ne bi razmeštale kopnene rakete srednjeg i manjeg dometa izvan svojih
nacionalnih teritorija, kao i u područjima svojih nacionalnih teritorija sa kojih mogu
gađati teritoriju druge strane/drugih strana ugovornica,
–strane će se uzdržati od raspoređivanja nuklearnog naoružanja izvan svoji nacionalnih
teritorija, a svo takvo već raspoređeno naoružanje će biti vraćeno strani posednici u
momentu stupanja na snagu Ugovora o bezbednosnim garancijama, dok će postojeća
infrastruktura za razmeštanje takvog naoružanja izvan njihovih nacionalnih teritorija
biti uništena.
Komentar:
Glavna prepreka prihvatanju ovih ruskih predloga je nepoverenje u njene namere, to što se
ona pre svega od evropskih NATO saveznika vidi kao najveća vojna pretnja po evropske
države i što ne otklanja najveću brigu NATO-a – garanciju bezbednosti Ukrajini i Gruziji.
Predloženi Ugovori se mogu tumačiti kao da su sačinjeni sa ciljem onemogućavanja ili
umanjenja vojne podrške SAD u slučaju regionalnog sukoba u Evropi između Rusije i država
koje nisu članice NATO, dok je glavni cilj ovih država odvraćanje mogućeg napada Rusije na
Ukrajinu. Ovakvim Ugovorom bi Rusija onemogućila produženo odvraćanje SAD u Evropi
zasnovano na deljenju nuklearnog naoružanja (pretpostavlja se da ono postoji u 5 evropskih
država starih članica NATO), što evropski saveznici teško da bi prihvatili jer se i dalje
percipira kao preteća disproporcija u konvencionalnom naoružanju između Rusije i evropskih
država članica NATO. Produženo odvraćanje se i dalje formalno i većinski u NATO
državama članicama posmatra kao jedna od okosnica odvraćanja Rusije i kolektivne odbrane
NATO. Budući da se ono nalazi pod komandom SAD, dok države na čijim je teritorijama
ono razmešteno pružaju infrastrukturnu i logističku pomoć pre svega u vidu aviona dvostruke
namene i prenošenja američkog nuklearnog naoružanja, ove države smatraju da to ne
predstavlja kršenje režima neproliferacije. U pogledu razmeštanja raketa srednjeg i manjeg
dometa Rusija predlaže da se one ne razmeštaju na teritoriji sa koje mogu da dosegnu
teritoriju SAD odnosno država članica NATO. Međutim, ovakvim uređenjem Rusija u stvari
ne umanjuje ključnu zabrinutost NATO zemalja a to je da bi meta ovog ruskog naoružanja
bila Ukrajina, koja nije NATO članica i samim tim nije obuhvaćena ovim garancijama. Pored
toga, imajući u vidu da su se SAD uz saglasnost NATO saveznika povukle iz INF ugovora
2019. godine zbog navodnog ruskog kršenja ovog Ugovora, postoji veliko nepoverenje da će
se Rusija pridržavati ograničenja razmeštanja ovog naoružanja u Evropi zbog čega su ovakvi
ruski predlozi za njih neprihvatljivi.
Proširenje NATO na Istok
• Zaustavljanje širenja NATO na Istok – pre svega na bivše države članice SSSR
–SAD se obavezuju da će prevenirati i blokirati dalje širenje NATO na bivše države
članice SSSR, da neće uspostavljati vojne baze na teritorijama ovih država koje nisu
članice NATO, koristiti njihovu infrastrukturu za bilo kakve voje aktivnosti ili
razvijati bilateralnu vojnu saradnju sa njima,
–NATO države članice se obavezuju da će se uzdržati od daljeg proširenja NATO na
Istok, uključujući Ukrajinu a stare države članice NATO (koje su to bile u maju 1997.
godine pre prve odluke o proširenju i sporazuma NATO-Rusija) da neće raspoređivati
dodatne oružane snage i naoružanje na teritorijama novih država članica.
Komentar:
Tokom 1990ih godina ruski predsednik Jeljcin nije uspeo da spreči proširenje NATO
na Istok, iako je sve postojeće bilateralne i multilateralne mehanizme koji su se bavili
bezbednosnom arhitekturom u Evropi koristio za to. On je pokušavao da ukaže na to kako bi
kraj Hladnog rata trebalo da znači i kraj NATO kao vojnog saveza, zahtevao njegovu
transformaciju u više politički savez i upozoravao na to da bi njegovo proširenje
predstavljalo glavnu bezbednosnu pretnju po Rusiju, koje bi pri tom i značajno onemogućilo
održavanje demokratije u Rusiji. Ipak, on je i tada kao i Rusija sada bio suočen sa odredbom
Helsinškog završnog akta iz 1975. godine po kojoj države imaju pravo da slobodno izaberu
međunarodne organizacije, ugovore i savezništva kojima žele da pristupe, kao i da ostanu
neutralne.
SAD i NATO su već početkom 1990 ih nakon raspada SSSR usvojili poliitku
otvorenih vrata za evropske države koje žele da postanu nove članice NATO i uspostavili su
značajnu vojnu saradnju sa istočno-evropskim državama bivšim članicama Varšavskog pakta.
Jedan od mehanizama koji je delimično umirio ruskog predsednika tada bilo je pokretanje
programa Partnerstva za mir 1994. godine u kome će, kako se on nadao, svi biti ravnopravni
partneri uključujući i Rusiju i neko neće biti novi član NATO. Ipak, već 1995. godine i
defnitivno 1997. godine bilo je jasno da će do proširenja članstva NATO doći, i da je jedino
pitanje bilo koje će mu države najpre pristupiti.
U takvim okolnostima, Osnivačkim aktom NATO-Rusija iz 1997. godine Rusija je
pokušala da bar onemogući širenje daljih vojnih efektiva, naoružanja i infrastrukture, i
stacioniranje na trajnoj osnovi većeg broja stranih trupa na teritorijama novih država članica,
iako je ovo pitanje delimično bilo adresirano još 1990 te godine prilikom pregovora o
ujedinjenju Nemačke, članstva ujedinjene Nemačke u NATO i neširenja nuklearnog
naoružanja i stranih trupa na terioriju nekadašnje Istočne Nemačke. Nastavak daljeg
proširenja NATO koje je uključilo i tri bivše države članice SSSR 2004. godine, kao i
namere o razmeštanju delova američkog protivraketnog štita na teritorijama istočnoevropskih
zemalja definitivno su ubedili Rusiju da NATO i SAD nemaju nameru da odustanu od daljeg
razvoja i proširenja svojih vojnih kapaciteta, te je za nju kao jedina opcija preostala da sa reči
i upozorenja pređe na konkretne akcije kako bi po njenom uverenju sačuvala svoje
nacionalne interese, što se manifestovalo u oružanim akcijama u Gruziji i Ukrajini. Rusija
danas i pored ovih akcija nastavlja da traži bezbednosne garancije kroz međunarodne
ugovore da se NATO neće širiti na Istok, što se sigurno neće desiti, i izuzetno su male šanse
da će u postojećim okolnostima SAD i NATO prihvatiti bilo šta od ruskih predloga po ovom
pitanju.
| Tačke sporenja | RUSIJA | US/NATO |
| Viđenje pretnje | Rusija i SAD i NATO ne smatraju se neprijateljima | Rusija je najveća vojna pretnja u Evropi |
| Širenje na Istok | Garancije NATO država da neće biti daljeg proširenja na Istok zasnovano na poštovanju bezbednosnih interesa Rusije. | Nastavak politike otvorenih vrata zasnovano na nečelu slobode svake države da izabere učešće u savezima i organizacijama |
| Produženo odvraćanje SAD | Uspostaviti nacionalni princip i povući svo nuklearno naoružanje SAD sa teritorije evropskih država | Produženo odvraćanje SAD jedan od stubova kolektivne odbrane NATO |
| Moratorijum na razmeštanje INF raketa | Uspostavljanje nacionalnog principa i moratorijum na razmeštanje nekada zabranjenih raketa INF sporazumom u Evropi | Odbijanje moratorijuma usled nepoverenja u rusko poštovnje moratorijuma |














































































