Category Archives: Srbija

KO ŽELI DA SRBIJU PODIGNE NA NIVO REGIONALNE PRETNJE VRAĆANJEM OBAVEZNOG VOJNOG ROKA?
Autor: dr Marina T. Kostić
Osnovni preduslov za bilo kakvo učešće u javnoj raspravi o vraćanju obaveznog vojnog roka, a na koju su pozvali ministar odbrane ipredsednik republike, je da oni koji se javno deklarišu protiv vraćanja obaveznog vojnog roka ili iznose drugačije ideje po pitanju uređenja Vojske ne budu označavani i etiketirani kao „izdajnici“ ili „drugosrbijanci“. Uzdržavanje od svake ostrašćenosti po ovom pitanju je pri tom preduslov za održavanje zdravog razuma i hladne glave u razmatranjima uređenja odbrane naše zemlje.
Na početku je važno napomenuti da vojni rok nikada u Srbiji nije ukinut i da on trenutno postoji u formi dobrovoljnog služenja vojnog roka. Takođe, deluje da se ponovno ciklično pokretanje priče o obaveznom služenju vojnog roka pojavljuje kao izlaženje u susret pojedincima koji su dobro poslužili u prethodnoj predizbornoj kampanji. Takođe, vrlo je verovatno da se zbog toga priča o pokretanju vojnog roka završiti kao i radne grupe formirane sa ciljem da reše određeni problemi a da se u stvari problemi uopšte ne rešavaju. Da li bi vojska od dečaka napravila disciplinovanog muškarca koji poštuje autoritete, i da li je to poželjno, trenutno ostaje van domašaja ovog razmatranja, kao i toda li bi to osnažilo pogranične gradove, povećalo nečije shvatanje o tome šta je država i rodoljublje, i da li bi za tri meseca regruti mogli da prođu obuku u vojničkim veštinama i da se upoznaju sa složenim borbenim sistemima i ostalom savremenom tehnikom, opremom i naoružanjem Vojske Srbije. Ali će ova pitanja možda biti razmatraan u nekoj drugoj analizi.
Ideja ovog razmatranja je da ukaže na problematiku vraćanja obaveznog vojnog roka sa aspekta regionalne i međunarodne bezbednosti, ali dotiče i pojedina pitanja dosadašnje reforme sektora bezbednosti. Ovde se diskusija o vraćanju obaveznog vojnog roka može voditi na minimum 6 tema:
- Da li je Srbija u strateškom okruženju kao Izrael gde su joj svi susedi neprijatelji ili postoji značajan stepen regionalne saradnje i odsustvo viđenja suseda kao pretnji?
- Da li ponovno vraćanje obaveznog vojnog roka podstiče viđenje Srbije u regionu kao pretnje, posebno u uslovima ukrajinskog sukoba i navođenja situacije u Bosni iHercegovini u tom kontekstu?
- Da li se vraćanjem obaveznog vojnog roka ostvaruje odvraćanje ili provocira izolacija Srbije?
- Da li je Srbija Švajcarska ili Austrija i treba da prati njen model vojne neutralnosti ili da ima sopstveni?
- Da li se samo patriote zalažu služenje obaveznog vojnog roka ili su patriote i oni koji govore protiv ove ideje?
- Da li bi se uvođenjem obaveznog vojnog roka promenila percepcija zagovornika vraćanja obaveznog vojnog roka da je sadašnja Vojska Srbije kreirana za potrebe NATO a ne za odbranu države?
_____________________________________________________________________
- Jedna od teza koju zagovornici vraćanja obaveznog vojnog roka navode je da se Srbija nalazi u strateškom okruženju kao Izrael – okružen neprijateljima – i da stoga treba da se ugleda na njega i poveća svoju borbenu gotovost. Ova teza zasniva se na argumentaciji da su skoro sve zemlje koje okružuju Srbiju članice NATO, i samim tim neprijateljski nastrojene prema Srbiji, zbog čega bi Srbija trebalo da vrati obavezni vojni rok, jer bi time ojačala svoju bezbednost. Međutim, šta za Srbiju znači brojnost regionalnih inicijativa i organizacija u kojima učestvuje? Šta za nju znači ideja „Otvorenog Balkana“ i pozivanje svih država da mu se priključe? Šta znači učešće u Berlinskom procesu i dobrosusedska politika koja se sprovodi u sklopu evropskih integracija? Da li je onda to samo privid i svi „foliraju“ saradnju? Čak i da je tako,da li Srbija treba isto to da radi ili da javno deklariše susede kao neprijatelje? Naravno da ne. Srbija mora da nastavi politiku saradnje sa susedima i u najvećoj mogućoj meri pokazuje integrisanost u ovaj prostor, pa i u bezbednosnom i odbrambenom smislu. To ne znači njeno članstvo u NATO, već ostajanje na putu vojne neutralnosti, ali uz uvažavanje istorijskih i postojećih okolnosti koje je u značajnoj meri razlikuju od Izraela i njegovog susedstva. Podsetimo se i da su za region Zapadnog Balkana postignuti mirovni sporazumi i normalizovani odnosi, dok to nije slučaj sa Bliskim Istokom.
- Odmah sa započinjanjem rata u Ukrajini u februaru 2022, krenule su spekulacije o tome da se nešto isto može desiti u Bosni i Hercegovini ili de je Bosna i Hercegovina sledeća. Ovo je zato što se srpski faktor na Balkanu vidi kao produžena ruka Rusije a u drugoj varijanti kao da srpski faktor na Balkanu prati signale Rusije, te da može biti ohrabren ruskom opsežnom vojnom intervencijom u Ukrajini kako bi promenio postojeći poredak i vratio stanje na Kosovu i u Bosni na pređašnje. Na Kosovu bi se srpka vojna intervencija mogla uokviriti u narativ koji je prethodno NATO koristio a sada i Moskva za opravdanje oružanih intervencija – zaštitu civila i prava samoproglašenih republika, u prvom slučaju albanskog a u drugom ruskog odnosno srpskog naroda koji bi mogao proglasiti republiku na Severu Kosova i tražiti integrisanje u Srbiju po uzoru na Krim (iako stoji argument da je celo Kosovo AP R. Srbije i da Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova kao što je Rusija priznavala nezavisnost Ukrajine u tim granicama pre 2014. godine). Ponovno uvođenje vojnog roka u Srbiji, zajedno sa dodatnim naoružavanjem i modernizacijom naoružanja i vojne opreme, bi se od strane pojedinih aktera lako moglo smestiti u okvire pokušaja Srbije da izvrši intervenciju na Kosovu ili pomogne Srbe u Bosni i Hercegovini u slučaju nekakve eskalacije. Na taj način bi se potez Srbije, iako možda motivisan željom postizanja većeg subjektivnog osećaja bezbednosti, u stvari predstavio kao pretnja regionalnom miru i bezbednosti, što bi Srbiju stavilo u poziciju pravdanja svojih namera i sposobnosti, i u stvari pogoršalo njenu objektivnu bezbednosnu situaciju.
- Vraćanje obaveznog vojnog roka se ne može posmatrati u izolaciji od ostalih faktora koji utiču na kapacitete borbene snage Srbije i njenih suseda. Da li bi Srbija zaista bila snažniji uvođenjem obaveznog vojnog roka predmet je za ozbiljnu analizu ako se uzmu u obzir ekonomski, kadrovski, infrastrukturni i ostali faktori. Međutim, čak i da je procena da ono zaista predstavlja doprinos povećanju borbenog kapaciteta i snage Srbije da li bi on zaista doprineo efektu odvraćanja i koga? Zastupnici ove teze, međutim, ovde ulaze u kontradiktornost jer i sami navode da je Srbija okružena susedima od kojih je većina članica NATO, pa bi to onda značilo da bi Srbija trebalo da vrati obavezno služenje vojniog roka kako bi odvraćala NATO. To je, ako se uzme u obzir da je NATO nuklearni savez i savez nekih od najjačih konvencionalnih oružanih snaga na evroatlantskom prostoru, malo verovatno. Zaključak koji sledi je da vraćanje obaveznog služenja vojnog roka ni na koji način ne može da služi kao elemet odvraćanja, već da pre može doprineti povećanju percepcije Srbije kao pretnje ili faktora koji se priprema za sukob.
- Srbija nije Švajcarska i ne može da ima isti model vojne neutralnosti kao ova zemlja u središtu Evrope. Švajcarska nikada nije ratovala sa svojim susedima i tradicionalno ima status vojne neutralnosti koji joj svi priznaju. U tom smislu, niko u njenom okruženje švajcarske oružane snage ne vidi kao pretnju, već samo eventualno kao dodatni doprinos evro-atlantskim oružanim snagama. Srbija nije ni Austrija, koja je članica EU i čije se oružane snage takođe neće percipirati kao usmerene na promenu postojećeg poretka u centralnoj Evropi, kao što bi to mogao biti slučaj sa Srbijom. Srbija je u tom pogledu jedinstven slučaj sa specifičnom prošlošću i pozicijom i mora da izgrađuje sopstveni model vojne neutralnosti koji je neće staviti u poziciju izolacije ili da bude percipirana kao pretnja. Taj model vodi računa i o istorijskim faktorima koji još uvek mogu da oblikuju strano viđenje Srbije, kao i o aktuelnoj međunarodnoj situaciji između velikih sila.
- U Srbiji je zaoštrenost i podela u narodu čini se na nivou iz 1990ih kada su se uveliko prebrojavale patriote i izdajnici, a izdajnici su bili svi oni koji nisu podržavali politiku tadašnjeg političkog rukovodstva države. Ljudi koji razmišljaju o i predlažu različita rešenja za državna pitanja i politike, uz davanje objašnjenja i argumentacije za to su patriote, budući da odvajaju svoje vreme i resurse u težnji da daju određeni doprinos boljitku države. Da li ima onih koji zastupaju tuđe interese, naravno da ima. Da li ima onih koji to rade iz sopstvenih interesa, ima i toga. Ali njihova uloga i jeste da prenesu poruke spoljnih aktera na osnovu čega država Srbija može da zna šta da očekuje. Etiketiranje takvih ljudi a i svih drugi kao stranih plaćenika, izdajnika ili drugosrbijanaca u stvari onemogućava javnu debatu i uzimanja u računicu stranih intersa kako bi se država na najbolji način pozicionirala prema tome.
- Takozvana reforma sektora bezbednosti, pa i sistema odbrana koja se sprovodila u Srbiji i svim zemljama u tranziciji u istočnoj Evropi jeste sprovođena po NATO modelima i za potrebe interoperabilnosti sa vojskama članicama ovog Saveza. Ona se sprovodi i danas, a strani savetnici iz zemalja članica NATO koji su sprovodili te reforme bili su prisutni u svim vlastima do danas. Srpske snage ipak nikad nisu učestvovale u NATO misijama, već samo onim EU i UN. U tom smislu, nema razloga za verovanje da se ovaj trend neće nastaviti. I sa vraćanjem obaveznog služenja vojnog roka Srbija će nastaviti saradnju sa NATO kroz Partnersvo za mir i druge formate, uključujući i regionalne, ali će pritom morati da dodatno opravdava svaki svoj potez (doduše i danas nije daleko od toga), anjene namere za održavanjem stabilnosti u regionu dodatno preispitivane. Takođe, nastaviće se i srpsko neučestvovanje u NATO vojnim misijama. Ipak, zagovrnici vraćanja obaveznog vojnog roka bi mogli da to prikažu kao pobedu ili prkos protiv NATO modeliranog sistema reforme sektora bezbednosti, iako bi to malo realne dodatne snage Srbiji donelo u postojećem okruženju.
U Beogradu, 13.5.2022.
foto: https://www.vs.rs/ i https://www.novosti.rs/

NOVA STRATEGIJA PROŠIRENJA EU I SRBIJA – VREDNOSTI, INSTITUCIJE I NORMALIZACIJA ODNOSA
Šta su prioriteti politike proširenja Evropske unije na Zapadni Balkan sadržani u novom dokumentu Evropske komisije (EK)? Kakva je pozicija pitanja granica u odnosu na pitanja vrednosti i institucija? Da li prenaglašavanje teritorijalnih pitanja zamagljuje probleme u pogledu vladavine prava, vrednosti demokratije, poštovanja osnovnih sloboda i prava građana? Šta su objektivne prepreke članstva Srbije u EU? U tekstu koji sledi pokušaćemo da damo ili bar ukažemo na odgovore na ova pitanja.
UČEŠĆE SRBIJE U BORBENIM GRUPAMA EVROPSKE UNIJE
Borbene grupe su osposobljene vojne jedinice pod komandom Evropske unije. Moraju biti pogodne za angažovanje u roku od pet do deset dana od ukazane potrebe i samostalne u izvođenju vojne operacije u trajanju do 120 dana. Zadatak borbene grupe je da obezbedi angažovanje vojnih jedinica radi razdvajanja sukobljenih strana, stabilizacije i rekonstrukcije, pomoći trećim zemljama, prevenciji konflikata, evakuaciji i pružanju humanitarne pomoći. Od kada je usvojen Koncept borbene grupe Evropske unije – 2006. godine, do sada borbene grupe nikada nisu upotrebljene.
BREGZIT – KATALONIJA – VOJVODINA: LIČNE AMBICIJE I LOGIKA EKONOMSKI MOTIVISANOG SECESIONIZMA
Svetska ekonomska kriza zaoštrila je situaciju u Evropi u kojoj su mnogi počeli da se pitaju: „Koga finansiramo, zašto i šta dobijamo za uzvrat?“ Recesija, ogromni javni dugovi, visok stepen nezaposlenosti i produktivnosti, kao i mere koje su preduzete u cilju prevazilaženja ovih problema poput smanjenja plata, penzija i ostalih socijalnih davanja, fleksibilizacije tržišta rada i pogoršanja uslova rada dovele su do narastanja nezadovoljstva u društvima širom Evrope i traženja krivca za ovu situaciju.

Da li naoružanje i vojna oprema proizvedeno u Srbiji, koje se može koristiti na ratištima širom sveta na svim stranama, treba da nosi srpska lična imena ili toponime?
U poslednje vreme prateći brojne aktivnosti organizovane radi ukazivanja na modernizaciju, opremljenost i snagu oružanih snaga i vojne industrije Srbije mogla su se neprestano čuti najčešća srpska imena poput „Miloš“, „Lazar“ i „Aleksandar“, kao i srpski toponimi „Morava“ i „Šumadija“.
Napomene i procene u vezi sa aktivnostima u oblasti borbe protiv terorizma
1. Očuvanje demokratije, vladavine prava i demokratskih institucija predstavljaju značajan garant da se nijedan građanin ili grupa u Republici Srbiji neće osetiti onemogućeno i uskraćeno da se za svoja prava bori na institucionalan i pravno uređen način. Otuđenost i odbačenost, netolerancija i nerazumevanje potreba drugih stvaraju dodatni motiv i podstrek za radikalizaciju i pribegavanju nasilnim metodama delovanja. Poštovanje ovih principa se mora ostvarivati i biti vidljivo u stvarnom ponašanju pripadnika organa vlasti, a ne samo deklarativno i medijski propraćeno.

Etika i obaveštajni rad: od antinoma do sinonima
Za građane bivših socijalističkih društava „krupne” reči kao što su „etika” i „moral” teško da mogu biti asocijacija na pomen obaveštajnog rada. Sećanje na totalitarni poredak u kojem je obaveštajni rad bio „mozak” represivnog aparata usmerenog na navodnu zaštitu socijalističkih vrednosti, a zapravo na očuvanje apsolutne moći partijske elite — još je sveže u Srbiji.

Žandarmerija – nekad i sad
Žandarmerija u Srbiji je oduvek u svojoj istoriji bila bitan faktor bezbednosti, kako u oružanim sukobima, tako i u uvođenju reda i očuvanju bezbednosti. Prvi put se pojavljuje 1860.godine za vreme Kneževine Srbije, Kraljevine Srbije i SHS, a onda i ponovnim osnivanjem 2001.godine. Takođe, mnoge države Evrope i sveta imaju Žandarmeriju (Gendarmerie).