Category Archives: Analize

POZIV NA SARADNJU Zainteresovanim organizacijama i pojedincima iz stručne javnosti
Predmet saradnje: Analiza i komentar novog Nacrta Zakona o unutrašnjim poslovima i drugim srodnim zakonima i Pravilnicima u oblasti Policije
Pozivamo zaintereovane pojedince eksperte, profesionalna lica, profesionalna/strukovna udruženja i sindikate u oblasti policijskih poslova u cilju zajedničke analize i upućivanju komentara odnosno izmene i dopune Nacrta Zakona o unutrašnjim poslovima i drugim pratećim zakonima i paravilnicima iz oblasti policijskih poslova i ministartsva unutrašnjih poslova, kroz Кriminalističko-policijsku Radionicu SUSB-a.
Profesionalna Udruženja odnosno OCD i Sindikate u oblasti policijskih poslova i pravne nauke pozvamo na potpisivanje Sporazuma o zajedničkom delovanju, dok pojedince eksperte, profesionalna lica iz iste oblasti pozivam na učešće u aktivnostima SUSB-a, kao stručni Saradici SUSB-a.
Prvi radni sastanak povodom predmeta ovog poziva biće održan u kancelarijama SUSB-a u Bulevaru Oslobođenja br. 247 u Beogradu (preko puta Hotela „M“), dana 23.12.2022.godine u 11časova uz prethodnu najavu na: bezbednost.nvo@gmail.com ili porukom na broj 064/64-31-237.
Linkovi Nacrta i Obrazloženja ZOUP:

NASTAJUĆE I OMETAJUĆE TEHNOLOGIJE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA I NA ZAPADNOM BALKANU
U utorak, 29. novembra 2022. godine održan je skup o nastajućim i ometajućim tehnologijama u međunarodnim odnosima i na Zapadnom Balkanu. Skup je poslednja aktivnost koja se organizuje u okviru programa stažiranja Treće generacije stažista SUSB.
Predavanje o tome šta su nastajuće i ometajuće tehnologije i njihovom značaju za međunarodne odnose i mirovne studije održao je dr Niklas Schoernig, viši naučni saradnik Instituta za proučavanje mira iz Frankfurta. Stažista EU stažiranja za neproliferaciju i razoružanje Miloš Jevtić predstavio je završni rad i istraživanje sprovedeno tokom ovog stažiranja na temu nastajućih i ometajućih tehnologija na Zapadnom Balkanu i uticaju koje one imaju na odnos snaga zemalja uključenih u podregionalnu kontrolu naoružanja.
Ceo video možete pogledati ovde.

ODRŽANO PREDAVANJE I DISKUSIJA NA TEMU LJUDSKE BEZBEDNOSTI U KONTEKSTU RUSKO-UKRAJINSKOG RATA
U sredu, 23.11.2022. godine održana je četvrta po redu aktivnost u okviru redovnog programa stažiranja SUSB. Predavanje je održala doc. dr Marija Popović Mančević sa Kriminalističko-policijskog Univerziteta.
Predavanje i diskusija prate promenu pozicije koncepta ljudske bezbednosti u odnosu na nacionalnu i ukazuje na njihovu spregu i posledice koje novo pozicioniranje ima u kontekstu rusko-ukrajinskog oružanog sukoba.
Ceo video možete pogledati ovde.

BILI SMO NA GODIŠNJOJ 11. KONFERENCIJI EU O NEPROLIFERACIJI I RAZORUŽANJU U BRISELU
Od 14. do 15. novembra 2022. godine u Briselu, Belgiji – Istituto Affari Internazionali (IAI) u ime Кonzorcijuma EU za neproliferciju i razoružanje, organizovao je “11. Кonferenciju EU o neproliferaciji i razoružanju”.
Кonferencija, u svom 11. izdanju, je veliki međunarodni događaj koji svake godine okuplja stručnjake iz ove teme iz vladinih i nevladinih institucija širom sveta. Tokom ova dva dana, učesnici su se uključili u otvorenu diskusiju, pokrivajući pitanja u vezi sa kontrolom naoružanja, razoružanjem, neproliferacijom oružja za masovno uništenje (WMD), njihovim sistemima isporuke i malokalibarskim i lakim naoružanjem (SALW) i mnogim drugim bezbednosnim pitanjima.
Cilj Кonferencije je da doprinese implementaciji Globalne strategije EU davanjem preporuka o politikama EU o neproliferaciji i razoružanju.
Naše Udruženje tj Centar SUSB-a za neproliferaciju, kontrolu naoružanja i razoružanje (Centar za NKNiR), koji vodi dr Marina Kostić, kao jedinu članicu iz Regiona, pa tako i Srbije Mreže evropskih istraživačkih centara ovog Konzorcijuma , predstvaljao je ova dva dana Predsednik SUSB-a – Dejan Milutinović.
Konferenciju je odlikovalo mnoštvo zanimljivih i suštinski važnih temaza stabilnost i mir u Evropi i Svetu. Zaista kvalitetna i korisna izlaganja, posebno u delu Q&A (pitanja i odgovori).
SUSB svakako koristi svaku priliku da pozove sve naučne istraživače i profesionalna lica u ovom polju da nam se pridruže u Centru za NKNiR na zajedničkim projektima i diskusijama, kako u Srbiji tako i u Regionu slanjem Pisma o nameri ili popunjavanjem dokumentacije za prijem u članstvo SUSB-a na mail: security.sector.ngo.gs@zoho.com za Centar za NKNiR – dr Marinu Kostić.

ODRŽANO PREDAVANJE NA TEMU NOVE STRATEGIJE NACIONALNE BEZBEDNOSTI SAD
U okviru redovnog stažiranja SUSB održano je treće predavanje na temu “Analiza Strategije nacionalne bezbednosti SAD 2022” koje je održao dr Vladimir Trapara, viši naučni saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu. Predavanje je sadržalo detaljnije objašnjenje o tome šta su strategije nacionalne bezbednosti i kako se one mogu posmatrati i analizirati, kao i analizu same Startegije iz 2022. godine.


Celo izlaganje možete pogledati ovde.

SUSB ODRŽAO DEBATU O RUSKIM OPRAVDANJIMA ZA I NATO POGLEDU NA RAT U UKRAJINI
U okviru stažiranja Treće generacije stažista SUSB održana je debata na temu rusikih opravdanja za i NATO pogleda na rat u Ukrajini.
U debati su učestvovali dr Mihajlo Vučić, viši naučni saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu, koji je govorio o opravdanjima koje Rusija navodi za oružanu intervenciju u Ukrajini i Jan Cingel, osnivač istraživačkog centra Strategic Analysis is Slovačke, koji se stažistima obratio na temu NATO pogleda na rusku oružanu intervenciju u Ukrajini.
Debatu su pored uvodnih izlaganja govornika činile i izuzetna razmena argumenata među njima, kao i pitanja stažista i odgovori na njih.
Ceo video možete pogledati ovde.

PROLIFERACIJSKA KRIZA NA BLISKOM ISTOKU: SLUČAJ IRANA
U okviru programa stažiranja Treće generacije stažista SUSB 7. novembra 2022. godine održan prvi skup pod nazivom „Proliferacijska kriza na Bliskom istoku: slučaj Irana“.
Na skupu su govorili Andrej Stefanović iz Ministarstva spoljnih poslova R. Srbije, Stefan Jojić, stažista Bečkog centra za razoružanje i neproliferaciju (VCDNP) i dr Miad Nakhavali. Andrej Stefanović je stažistima SUSB predstavio ideju i značaj koncepta Zone slobodne od nuklearnog i drugog oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku, dok je Stefan Jojić govorio o Iranskom nuklearnom sporazumu i njegovoj budućnosti. Dr Miad Nakhavali je skupu predstavio iranski pogled na proliferacijsku krizu na Bliskom istoku. Moderator skupa bila je dr Marina Kostić, rukovodilac Programa stažiranja SUSB.
Čitav skup možete pogledati ovde.

DA LI JE DOŠAO KRAJ VOJNOJ NEUTRALNOSTI U EVROPI NAKON ČLANSTVA ŠVEDSKE I FINSKE U NATO?
Autor: Selena Živanović
Novi rat u Evropi pokrenuo je pitanje transformacije svih političkih i bezbednosnih osnova i ideja na kojima kontinent počiva. Lista neutralnih država u Evropi je prilično kratka, a sa novim, teškim bezbednosnim dilemama i pooštrenim neprijateljstvima, ulazak Švedske i Finske u NATO savez može da bude nagoveštaj kraja koncepta vojne neutralnosti u Evropi. Da li je rat u Ukrajini i podnošenje zahteva za članstvo Švedske i Finske u NATO savez pokazao da neutralnost ne može više da garantuje bezbednost? Da li su opravdane opaske da neutralne države samo nemaju hrabrosti da odaberu svoje prijatelje i neprijatelje? Za razliku od perioda Hladnog rata, linija podele danas nije u središtu Evrope već u njenom dvorištu, na granici sa postsovjetskim prostorom. Hijerarhija i integracije su sadašnja realnost Evrope. Da li to znači da će sve države unutar Evrope pre ili kasnije morati da zauzmu jasan politički i vojni stav? Neutralnost je u Hladnom ratu mogla opstati kao treći put, međutim da li je to i danas moguće? Prošlo je više od pola godine od početka rata, a sve su glasniji zaključci da neutralne pozicije znače kukavičko odbacivanje spoljne politike, pa i to da onaj ko je vojno neutralan znači da je nemoralan. Vojna neutralnost obuhvata pitanja bezbednosti, političkog suvereniteta i pitanje identiteta kao bilo koje drugo određenje spoljnopolitičkog pravca i u duhu tih tema trebalo bi razmisliti kakva je budućnost vojne neutralnosti u Evropi. Takođe, trebalo bi se osvrnuti na činjenicu koje su i finska premijerka Sana Marin i švedska premijerka Magdalena Anderson podvukle: EU niti funkcioniše niti teži da bude odbrambeni savez.[1] Većina država članica Evropske unije zavisi od NATO-a u planiranju svoje odbrane. Kakve posledice to može doneti evropskim neutralcima?
Za Švedsku i Finsku rat u Ukrajini predstavlja dramatičnu promenu bezbednosnog okruženja. Međutim, skandinavski prostor doživljava i druge promene, na primer, važno je pomenuti i rastuću stratešku važnost Arktika gde bi pored aktuelnih sukoba trebalo zaštititi svoju poziciju u budućoj potencijalnoj borbi velikih sila na tom prostoru.
Osim toga, jasno je da su ove dve države od svog ulaska u EU, zatim intenzivno od ruske aneksije Krima, svoje spoljnopolitičko pozicioniranje vezivale sve dublje i dublje za Zapad. To se može videti na primeru Finske koja je od 2014. promenila svoju bezbednosnu strategiju u korist novih bilateralnih i multilateralnih saveza (saradnja unutar EU, uključujući saradnje preko PESCO-a i Evropskog odbrambenog fonda, podubljivanje partnerstva sa NATO). Švedska i Finska su od te godine počele intenzivno da pojačavaju saradnju i čvrsto vezuju svoje odbrane planove jedna za drugu. Takođe, NATO je često referisao na ove dve države kao najznačajnije partnere, a one su nakon Hladnog rata učestvovale u nizu NATO operacija, ali i značajno poboljšavale svoje vojne kapacitete učinivši ih potpuno kompatibilnim sa NATO. Političko određenje pripadanja zapadnom svetu i želja za očuvanjem evropskih bezbednosnih principa bile su jasno komunicirane i povučene od obe države prilikom aplikacije za članstvo u NATO. To je naročito istaknuto kao spremnost da odbace svoje “sebične” državne interese, odnosno stabilnost i sigurnost koju im je vojna neutralnost garantovala, u korist bezbednije Evope i stavljanja svojih vojnih kapaciteta na raspolaganje očuvanja evropskog bezbednosnog poretka[2]. Ova lojalnost Evropi nije izostala ni kod drugih neutralaca, pa ni onih “tvrdih” kao što je Švajcarska, koja se sa ostalim vojno neutralnim evropskim zemljama pridružila uvođenju sankcija Rusiji. Austrija je eksplicitno naglasila da vojna neutralnost ne znači i političku neutralnost, a isto se, zajedno sa neutralnom Irskom, obavezala da će slati pomoć Ukrajini u šlemovima, pancirima, gorivu i drugim potrepštinama[3]. Takođe, prvi put u istoriji otvoreno je pitanje za raspravu o potencijalnoj saradnji sa NATO u švajcarskom federalnom parlamentu. Da li su ovo signali da vojna neutralnost postepeno počinje da bledi i postaje suvišna u ujedinjenoj solidarnoj Evropi? Još uvek nema dovoljno naznaka za tako nešto.
Potrebno je razumeti da ne postoji potpuno “čista” vojna neutralnost i da su kroz istoriju krize i ratovi uvek ostavljali pečat na ovaj koncept i transformisali ga. To se može videti i kroz to da svaka od neutralnih država praktikuje neutralnost na svoj način. Ideje koje koncept neutralnosti obuhvata takođe su značajne za evropsku bezbednosnu arhitekturu. Komunitarističke ideje, kao i uzdržavanje od nasilja i politike moći i dalje bi trebalo da ostanu važne u evropskom vrednosnom sistemu. Samo zato što ne pružaju radikalna rešenja za goruće međunarodne krize ne znači da bi ih trebalo odbaciti ili proglastiti kukavičkim. Često su vojno neutralne države veliki čuvari statusa kvo, iako to deluje nesuvislo u periodima velikih potresa kakav je nastao ratom u Ukrajini, dugoročno osiguravaju prenošenje dobrih vrednosti i praksi u budućnost.
Finska i Švedska odustale su od posredničkih i fleksibilnih uloga koje vojno neutralne države igraju u trenucima kriza procenjujući da članstvom u NATO mogu više doprineti održanju postojeće arhitekture, ali ostatak neutralnih država ipak drugačije vidi svoje mesto u krizi.
Finska bi posredničku ulogu videla samo kao produbljivanje poraznog koncepta finlandizacije, a ne kao razvijanje „Duha Helsinkija“, koji je dugo služio kao značajna ilustracija jedinstvene komunikacijske uloge koju Finska može da ima između Istoka i Zapada. Međutim, Austrija i Švajcarska još uvek mogu da održe svoj identitet medijatora i da pružaju usluge koje vojno neutralne države pružaju međunarodnoj zajednici u trenucima kriza. Austrija i Švajcarska se ne suočavaju sa neposrednom pretnjom koju percipiraju Finska i Švedska. Pretnja koju ovde države prepoznaju jeste pretnja po sam opstanak međunarodnog sistema i održanja evropske zajednice, otuda se može i objasniti nedvosmisleno političko pozicioniranje.
Kancelar Nehamer je bio prvi od evropskih lidera koji se sastao sa Putinom nakon početka rata u Ukrajini, a Švajcarska je predvodnik u humanitarnoj pomoći i duplirala je svoje fondove za tu svrhu do 2023.[4] Austrija je glasna u osuđivanju kršenja normi međunarodnog humanitarnog prava. Jasno je da ove države ne žele da se odreknu svojih posredičnih i dobrotvornih uloga koje su tipične za vojno neutralne države u međunarodnoj zajednici i zapravo su pokazale da će biti aktivnije na tom planu.
Takođe, važno je razumeti da je neutralnost za razliku od ostalih spoljnopolitičkih pravaca razvijana u duhu civilnog društva, ona je bila izraz demokratije, protivljenja ekskluzivnoj i centralističkoj moći elita i države i rezultat zagovaranja prava da se ne učestvuje u ratu. Zato je javno mnjenje važan indikator promene politike vojne neutralnosti. Za razliku od Švedske i Finske gde se javno mnjenje proteklih godina okretalo ka NATO članstvu, u Švajcarskoj, Austriji, Irskoj, Kipru i drugim neutralnim državama u Evropi nema još uvek naznaka za tako nešto. U Švajcarskoj 90 % stanovništva želi da održi vojno neutralni status.[5]
Vojno neutralne države su uvek doprinosile evropskoj bezbednosti, pa čak i u vreme “večnog evropskog mira”, mnogi su preuzimali uloge aktivnih neutralaca i učestvovali u održanju međunarodnog poretka. Teško je odbaciti taj pravac kao nebitan i prevaziđen koncept čak i kada se istovremeno obnavljaju tenzije i produbljuje integracija. Evropa do sada nije uspela da se razvije u samostalan i jasan odbrambeni savez, pa onda ne bi trebalo da to pokušava da nadomesti tvrdim stavovima i teškom retorikom na račun vojne neutralnosti. Postoji pitanje da li su i koliko su elastične politike vojne neutralnosti u ovom trenutku kao i da li će biti suvišne u novom evropskom poretku. Međutim, potrebno je pitati se da li će i Evropa biti dovoljno elastična i inkluzivna za nove umerenije politike i očuvanje makar nekih pređašnji vrednosti i ideja.
____________________________________________________________________________________________________
[1]Valtioneuvosto, Speech by Prime Minister Sanna Marin at the annual meeting of Heads of Mission, https://valtioneuvosto.fi/en/-//10616/speech-by-prime-minister-sanna-marin-at-the-annual-meeting-of-heads-of-mission, avgust 2022
[2] Speech by Prime Minister Magdalena Andersson following meeting with NATO Secretary General in Brussels, https://www.government.se/speeches/2022/06/speech-by-prime-minister-magdalena-andersson-following-meeting-with-nato-secretary-general-in-brussels/, Jun 2022
[3] Zenger News, Austria Sends Old Helmets To Ukraine And Gives New Ones To Own Troops, https://www.zenger.news/2022/03/04/austria-sends-old-helmets-to-ukraine-and-gives-new-ones-to-own-troops, mart 2022
[4]SWI swissinfo.ch, Swiss to double aid to Ukraine, https://www.swissinfo.ch/eng/swiss-to-double-aid-to-ukraine/47727188, Jul 2022
[5] Reuters, Neutral Switzerland leans closer to NATO in response to Russia, https://www.reuters.com/markets/europe/neutral-switzerland-leans-closer-nato-response-russia-2022-05-15/, maj 2022

KO ŽELI DA SRBIJU PODIGNE NA NIVO REGIONALNE PRETNJE VRAĆANJEM OBAVEZNOG VOJNOG ROKA?
Autor: dr Marina T. Kostić
Osnovni preduslov za bilo kakvo učešće u javnoj raspravi o vraćanju obaveznog vojnog roka, a na koju su pozvali ministar odbrane ipredsednik republike, je da oni koji se javno deklarišu protiv vraćanja obaveznog vojnog roka ili iznose drugačije ideje po pitanju uređenja Vojske ne budu označavani i etiketirani kao „izdajnici“ ili „drugosrbijanci“. Uzdržavanje od svake ostrašćenosti po ovom pitanju je pri tom preduslov za održavanje zdravog razuma i hladne glave u razmatranjima uređenja odbrane naše zemlje.
Na početku je važno napomenuti da vojni rok nikada u Srbiji nije ukinut i da on trenutno postoji u formi dobrovoljnog služenja vojnog roka. Takođe, deluje da se ponovno ciklično pokretanje priče o obaveznom služenju vojnog roka pojavljuje kao izlaženje u susret pojedincima koji su dobro poslužili u prethodnoj predizbornoj kampanji. Takođe, vrlo je verovatno da se zbog toga priča o pokretanju vojnog roka završiti kao i radne grupe formirane sa ciljem da reše određeni problemi a da se u stvari problemi uopšte ne rešavaju. Da li bi vojska od dečaka napravila disciplinovanog muškarca koji poštuje autoritete, i da li je to poželjno, trenutno ostaje van domašaja ovog razmatranja, kao i toda li bi to osnažilo pogranične gradove, povećalo nečije shvatanje o tome šta je država i rodoljublje, i da li bi za tri meseca regruti mogli da prođu obuku u vojničkim veštinama i da se upoznaju sa složenim borbenim sistemima i ostalom savremenom tehnikom, opremom i naoružanjem Vojske Srbije. Ali će ova pitanja možda biti razmatraan u nekoj drugoj analizi.
Ideja ovog razmatranja je da ukaže na problematiku vraćanja obaveznog vojnog roka sa aspekta regionalne i međunarodne bezbednosti, ali dotiče i pojedina pitanja dosadašnje reforme sektora bezbednosti. Ovde se diskusija o vraćanju obaveznog vojnog roka može voditi na minimum 6 tema:
- Da li je Srbija u strateškom okruženju kao Izrael gde su joj svi susedi neprijatelji ili postoji značajan stepen regionalne saradnje i odsustvo viđenja suseda kao pretnji?
- Da li ponovno vraćanje obaveznog vojnog roka podstiče viđenje Srbije u regionu kao pretnje, posebno u uslovima ukrajinskog sukoba i navođenja situacije u Bosni iHercegovini u tom kontekstu?
- Da li se vraćanjem obaveznog vojnog roka ostvaruje odvraćanje ili provocira izolacija Srbije?
- Da li je Srbija Švajcarska ili Austrija i treba da prati njen model vojne neutralnosti ili da ima sopstveni?
- Da li se samo patriote zalažu služenje obaveznog vojnog roka ili su patriote i oni koji govore protiv ove ideje?
- Da li bi se uvođenjem obaveznog vojnog roka promenila percepcija zagovornika vraćanja obaveznog vojnog roka da je sadašnja Vojska Srbije kreirana za potrebe NATO a ne za odbranu države?
_____________________________________________________________________
- Jedna od teza koju zagovornici vraćanja obaveznog vojnog roka navode je da se Srbija nalazi u strateškom okruženju kao Izrael – okružen neprijateljima – i da stoga treba da se ugleda na njega i poveća svoju borbenu gotovost. Ova teza zasniva se na argumentaciji da su skoro sve zemlje koje okružuju Srbiju članice NATO, i samim tim neprijateljski nastrojene prema Srbiji, zbog čega bi Srbija trebalo da vrati obavezni vojni rok, jer bi time ojačala svoju bezbednost. Međutim, šta za Srbiju znači brojnost regionalnih inicijativa i organizacija u kojima učestvuje? Šta za nju znači ideja „Otvorenog Balkana“ i pozivanje svih država da mu se priključe? Šta znači učešće u Berlinskom procesu i dobrosusedska politika koja se sprovodi u sklopu evropskih integracija? Da li je onda to samo privid i svi „foliraju“ saradnju? Čak i da je tako,da li Srbija treba isto to da radi ili da javno deklariše susede kao neprijatelje? Naravno da ne. Srbija mora da nastavi politiku saradnje sa susedima i u najvećoj mogućoj meri pokazuje integrisanost u ovaj prostor, pa i u bezbednosnom i odbrambenom smislu. To ne znači njeno članstvo u NATO, već ostajanje na putu vojne neutralnosti, ali uz uvažavanje istorijskih i postojećih okolnosti koje je u značajnoj meri razlikuju od Izraela i njegovog susedstva. Podsetimo se i da su za region Zapadnog Balkana postignuti mirovni sporazumi i normalizovani odnosi, dok to nije slučaj sa Bliskim Istokom.
- Odmah sa započinjanjem rata u Ukrajini u februaru 2022, krenule su spekulacije o tome da se nešto isto može desiti u Bosni i Hercegovini ili de je Bosna i Hercegovina sledeća. Ovo je zato što se srpski faktor na Balkanu vidi kao produžena ruka Rusije a u drugoj varijanti kao da srpski faktor na Balkanu prati signale Rusije, te da može biti ohrabren ruskom opsežnom vojnom intervencijom u Ukrajini kako bi promenio postojeći poredak i vratio stanje na Kosovu i u Bosni na pređašnje. Na Kosovu bi se srpka vojna intervencija mogla uokviriti u narativ koji je prethodno NATO koristio a sada i Moskva za opravdanje oružanih intervencija – zaštitu civila i prava samoproglašenih republika, u prvom slučaju albanskog a u drugom ruskog odnosno srpskog naroda koji bi mogao proglasiti republiku na Severu Kosova i tražiti integrisanje u Srbiju po uzoru na Krim (iako stoji argument da je celo Kosovo AP R. Srbije i da Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova kao što je Rusija priznavala nezavisnost Ukrajine u tim granicama pre 2014. godine). Ponovno uvođenje vojnog roka u Srbiji, zajedno sa dodatnim naoružavanjem i modernizacijom naoružanja i vojne opreme, bi se od strane pojedinih aktera lako moglo smestiti u okvire pokušaja Srbije da izvrši intervenciju na Kosovu ili pomogne Srbe u Bosni i Hercegovini u slučaju nekakve eskalacije. Na taj način bi se potez Srbije, iako možda motivisan željom postizanja većeg subjektivnog osećaja bezbednosti, u stvari predstavio kao pretnja regionalnom miru i bezbednosti, što bi Srbiju stavilo u poziciju pravdanja svojih namera i sposobnosti, i u stvari pogoršalo njenu objektivnu bezbednosnu situaciju.
- Vraćanje obaveznog vojnog roka se ne može posmatrati u izolaciji od ostalih faktora koji utiču na kapacitete borbene snage Srbije i njenih suseda. Da li bi Srbija zaista bila snažniji uvođenjem obaveznog vojnog roka predmet je za ozbiljnu analizu ako se uzmu u obzir ekonomski, kadrovski, infrastrukturni i ostali faktori. Međutim, čak i da je procena da ono zaista predstavlja doprinos povećanju borbenog kapaciteta i snage Srbije da li bi on zaista doprineo efektu odvraćanja i koga? Zastupnici ove teze, međutim, ovde ulaze u kontradiktornost jer i sami navode da je Srbija okružena susedima od kojih je većina članica NATO, pa bi to onda značilo da bi Srbija trebalo da vrati obavezno služenje vojniog roka kako bi odvraćala NATO. To je, ako se uzme u obzir da je NATO nuklearni savez i savez nekih od najjačih konvencionalnih oružanih snaga na evroatlantskom prostoru, malo verovatno. Zaključak koji sledi je da vraćanje obaveznog služenja vojnog roka ni na koji način ne može da služi kao elemet odvraćanja, već da pre može doprineti povećanju percepcije Srbije kao pretnje ili faktora koji se priprema za sukob.
- Srbija nije Švajcarska i ne može da ima isti model vojne neutralnosti kao ova zemlja u središtu Evrope. Švajcarska nikada nije ratovala sa svojim susedima i tradicionalno ima status vojne neutralnosti koji joj svi priznaju. U tom smislu, niko u njenom okruženje švajcarske oružane snage ne vidi kao pretnju, već samo eventualno kao dodatni doprinos evro-atlantskim oružanim snagama. Srbija nije ni Austrija, koja je članica EU i čije se oružane snage takođe neće percipirati kao usmerene na promenu postojećeg poretka u centralnoj Evropi, kao što bi to mogao biti slučaj sa Srbijom. Srbija je u tom pogledu jedinstven slučaj sa specifičnom prošlošću i pozicijom i mora da izgrađuje sopstveni model vojne neutralnosti koji je neće staviti u poziciju izolacije ili da bude percipirana kao pretnja. Taj model vodi računa i o istorijskim faktorima koji još uvek mogu da oblikuju strano viđenje Srbije, kao i o aktuelnoj međunarodnoj situaciji između velikih sila.
- U Srbiji je zaoštrenost i podela u narodu čini se na nivou iz 1990ih kada su se uveliko prebrojavale patriote i izdajnici, a izdajnici su bili svi oni koji nisu podržavali politiku tadašnjeg političkog rukovodstva države. Ljudi koji razmišljaju o i predlažu različita rešenja za državna pitanja i politike, uz davanje objašnjenja i argumentacije za to su patriote, budući da odvajaju svoje vreme i resurse u težnji da daju određeni doprinos boljitku države. Da li ima onih koji zastupaju tuđe interese, naravno da ima. Da li ima onih koji to rade iz sopstvenih interesa, ima i toga. Ali njihova uloga i jeste da prenesu poruke spoljnih aktera na osnovu čega država Srbija može da zna šta da očekuje. Etiketiranje takvih ljudi a i svih drugi kao stranih plaćenika, izdajnika ili drugosrbijanaca u stvari onemogućava javnu debatu i uzimanja u računicu stranih intersa kako bi se država na najbolji način pozicionirala prema tome.
- Takozvana reforma sektora bezbednosti, pa i sistema odbrana koja se sprovodila u Srbiji i svim zemljama u tranziciji u istočnoj Evropi jeste sprovođena po NATO modelima i za potrebe interoperabilnosti sa vojskama članicama ovog Saveza. Ona se sprovodi i danas, a strani savetnici iz zemalja članica NATO koji su sprovodili te reforme bili su prisutni u svim vlastima do danas. Srpske snage ipak nikad nisu učestvovale u NATO misijama, već samo onim EU i UN. U tom smislu, nema razloga za verovanje da se ovaj trend neće nastaviti. I sa vraćanjem obaveznog služenja vojnog roka Srbija će nastaviti saradnju sa NATO kroz Partnersvo za mir i druge formate, uključujući i regionalne, ali će pritom morati da dodatno opravdava svaki svoj potez (doduše i danas nije daleko od toga), anjene namere za održavanjem stabilnosti u regionu dodatno preispitivane. Takođe, nastaviće se i srpsko neučestvovanje u NATO vojnim misijama. Ipak, zagovrnici vraćanja obaveznog vojnog roka bi mogli da to prikažu kao pobedu ili prkos protiv NATO modeliranog sistema reforme sektora bezbednosti, iako bi to malo realne dodatne snage Srbiji donelo u postojećem okruženju.
U Beogradu, 13.5.2022.
foto: https://www.vs.rs/ i https://www.novosti.rs/

Naučna diplomatija – Održana naučna konferencija sa temom – “Novi Svet – Nova Realnost”




