Category Archives: nova analiza
SUSB ODRŽAO DEBATU O RUSKIM OPRAVDANJIMA ZA I NATO POGLEDU NA RAT U UKRAJINI
U okviru stažiranja Treće generacije stažista SUSB održana je debata na temu rusikih opravdanja za i NATO pogleda na rat u Ukrajini.

U debati su učestvovali dr Mihajlo Vučić, viši naučni saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu, koji je govorio o opravdanjima koje Rusija navodi za oružanu intervenciju u Ukrajini i Jan Cingel, osnivač istraživačkog centra Strategic Analysis is Slovačke, koji se stažistima obratio na temu NATO pogleda na rusku oružanu intervenciju u Ukrajini.

Debatu su pored uvodnih izlaganja govornika činile i izuzetna razmena argumenata među njima, kao i pitanja stažista i odgovori na njih.
Ceo video možete pogledati ovde.
DA LI JE DOŠAO KRAJ VOJNOJ NEUTRALNOSTI U EVROPI NAKON ČLANSTVA ŠVEDSKE I FINSKE U NATO?
Autor: Selena Živanović
Novi rat u Evropi pokrenuo je pitanje transformacije svih političkih i bezbednosnih osnova i ideja na kojima kontinent počiva. Lista neutralnih država u Evropi je prilično kratka, a sa novim, teškim bezbednosnim dilemama i pooštrenim neprijateljstvima, ulazak Švedske i Finske u NATO savez može da bude nagoveštaj kraja koncepta vojne neutralnosti u Evropi. Da li je rat u Ukrajini i podnošenje zahteva za članstvo Švedske i Finske u NATO savez pokazao da neutralnost ne može više da garantuje bezbednost? Da li su opravdane opaske da neutralne države samo nemaju hrabrosti da odaberu svoje prijatelje i neprijatelje? Za razliku od perioda Hladnog rata, linija podele danas nije u središtu Evrope već u njenom dvorištu, na granici sa postsovjetskim prostorom. Hijerarhija i integracije su sadašnja realnost Evrope. Da li to znači da će sve države unutar Evrope pre ili kasnije morati da zauzmu jasan politički i vojni stav? Neutralnost je u Hladnom ratu mogla opstati kao treći put, međutim da li je to i danas moguće? Prošlo je više od pola godine od početka rata, a sve su glasniji zaključci da neutralne pozicije znače kukavičko odbacivanje spoljne politike, pa i to da onaj ko je vojno neutralan znači da je nemoralan. Vojna neutralnost obuhvata pitanja bezbednosti, političkog suvereniteta i pitanje identiteta kao bilo koje drugo određenje spoljnopolitičkog pravca i u duhu tih tema trebalo bi razmisliti kakva je budućnost vojne neutralnosti u Evropi. Takođe, trebalo bi se osvrnuti na činjenicu koje su i finska premijerka Sana Marin i švedska premijerka Magdalena Anderson podvukle: EU niti funkcioniše niti teži da bude odbrambeni savez.[1] Većina država članica Evropske unije zavisi od NATO-a u planiranju svoje odbrane. Kakve posledice to može doneti evropskim neutralcima?
Za Švedsku i Finsku rat u Ukrajini predstavlja dramatičnu promenu bezbednosnog okruženja. Međutim, skandinavski prostor doživljava i druge promene, na primer, važno je pomenuti i rastuću stratešku važnost Arktika gde bi pored aktuelnih sukoba trebalo zaštititi svoju poziciju u budućoj potencijalnoj borbi velikih sila na tom prostoru.
Osim toga, jasno je da su ove dve države od svog ulaska u EU, zatim intenzivno od ruske aneksije Krima, svoje spoljnopolitičko pozicioniranje vezivale sve dublje i dublje za Zapad. To se može videti na primeru Finske koja je od 2014. promenila svoju bezbednosnu strategiju u korist novih bilateralnih i multilateralnih saveza (saradnja unutar EU, uključujući saradnje preko PESCO-a i Evropskog odbrambenog fonda, podubljivanje partnerstva sa NATO). Švedska i Finska su od te godine počele intenzivno da pojačavaju saradnju i čvrsto vezuju svoje odbrane planove jedna za drugu. Takođe, NATO je često referisao na ove dve države kao najznačajnije partnere, a one su nakon Hladnog rata učestvovale u nizu NATO operacija, ali i značajno poboljšavale svoje vojne kapacitete učinivši ih potpuno kompatibilnim sa NATO. Političko određenje pripadanja zapadnom svetu i želja za očuvanjem evropskih bezbednosnih principa bile su jasno komunicirane i povučene od obe države prilikom aplikacije za članstvo u NATO. To je naročito istaknuto kao spremnost da odbace svoje “sebične” državne interese, odnosno stabilnost i sigurnost koju im je vojna neutralnost garantovala, u korist bezbednije Evope i stavljanja svojih vojnih kapaciteta na raspolaganje očuvanja evropskog bezbednosnog poretka[2]. Ova lojalnost Evropi nije izostala ni kod drugih neutralaca, pa ni onih “tvrdih” kao što je Švajcarska, koja se sa ostalim vojno neutralnim evropskim zemljama pridružila uvođenju sankcija Rusiji. Austrija je eksplicitno naglasila da vojna neutralnost ne znači i političku neutralnost, a isto se, zajedno sa neutralnom Irskom, obavezala da će slati pomoć Ukrajini u šlemovima, pancirima, gorivu i drugim potrepštinama[3]. Takođe, prvi put u istoriji otvoreno je pitanje za raspravu o potencijalnoj saradnji sa NATO u švajcarskom federalnom parlamentu. Da li su ovo signali da vojna neutralnost postepeno počinje da bledi i postaje suvišna u ujedinjenoj solidarnoj Evropi? Još uvek nema dovoljno naznaka za tako nešto.
Potrebno je razumeti da ne postoji potpuno “čista” vojna neutralnost i da su kroz istoriju krize i ratovi uvek ostavljali pečat na ovaj koncept i transformisali ga. To se može videti i kroz to da svaka od neutralnih država praktikuje neutralnost na svoj način. Ideje koje koncept neutralnosti obuhvata takođe su značajne za evropsku bezbednosnu arhitekturu. Komunitarističke ideje, kao i uzdržavanje od nasilja i politike moći i dalje bi trebalo da ostanu važne u evropskom vrednosnom sistemu. Samo zato što ne pružaju radikalna rešenja za goruće međunarodne krize ne znači da bi ih trebalo odbaciti ili proglastiti kukavičkim. Često su vojno neutralne države veliki čuvari statusa kvo, iako to deluje nesuvislo u periodima velikih potresa kakav je nastao ratom u Ukrajini, dugoročno osiguravaju prenošenje dobrih vrednosti i praksi u budućnost.
Finska i Švedska odustale su od posredničkih i fleksibilnih uloga koje vojno neutralne države igraju u trenucima kriza procenjujući da članstvom u NATO mogu više doprineti održanju postojeće arhitekture, ali ostatak neutralnih država ipak drugačije vidi svoje mesto u krizi.
Finska bi posredničku ulogu videla samo kao produbljivanje poraznog koncepta finlandizacije, a ne kao razvijanje „Duha Helsinkija“, koji je dugo služio kao značajna ilustracija jedinstvene komunikacijske uloge koju Finska može da ima između Istoka i Zapada. Međutim, Austrija i Švajcarska još uvek mogu da održe svoj identitet medijatora i da pružaju usluge koje vojno neutralne države pružaju međunarodnoj zajednici u trenucima kriza. Austrija i Švajcarska se ne suočavaju sa neposrednom pretnjom koju percipiraju Finska i Švedska. Pretnja koju ovde države prepoznaju jeste pretnja po sam opstanak međunarodnog sistema i održanja evropske zajednice, otuda se može i objasniti nedvosmisleno političko pozicioniranje.
Kancelar Nehamer je bio prvi od evropskih lidera koji se sastao sa Putinom nakon početka rata u Ukrajini, a Švajcarska je predvodnik u humanitarnoj pomoći i duplirala je svoje fondove za tu svrhu do 2023.[4] Austrija je glasna u osuđivanju kršenja normi međunarodnog humanitarnog prava. Jasno je da ove države ne žele da se odreknu svojih posredičnih i dobrotvornih uloga koje su tipične za vojno neutralne države u međunarodnoj zajednici i zapravo su pokazale da će biti aktivnije na tom planu.
Takođe, važno je razumeti da je neutralnost za razliku od ostalih spoljnopolitičkih pravaca razvijana u duhu civilnog društva, ona je bila izraz demokratije, protivljenja ekskluzivnoj i centralističkoj moći elita i države i rezultat zagovaranja prava da se ne učestvuje u ratu. Zato je javno mnjenje važan indikator promene politike vojne neutralnosti. Za razliku od Švedske i Finske gde se javno mnjenje proteklih godina okretalo ka NATO članstvu, u Švajcarskoj, Austriji, Irskoj, Kipru i drugim neutralnim državama u Evropi nema još uvek naznaka za tako nešto. U Švajcarskoj 90 % stanovništva želi da održi vojno neutralni status.[5]
Vojno neutralne države su uvek doprinosile evropskoj bezbednosti, pa čak i u vreme “večnog evropskog mira”, mnogi su preuzimali uloge aktivnih neutralaca i učestvovali u održanju međunarodnog poretka. Teško je odbaciti taj pravac kao nebitan i prevaziđen koncept čak i kada se istovremeno obnavljaju tenzije i produbljuje integracija. Evropa do sada nije uspela da se razvije u samostalan i jasan odbrambeni savez, pa onda ne bi trebalo da to pokušava da nadomesti tvrdim stavovima i teškom retorikom na račun vojne neutralnosti. Postoji pitanje da li su i koliko su elastične politike vojne neutralnosti u ovom trenutku kao i da li će biti suvišne u novom evropskom poretku. Međutim, potrebno je pitati se da li će i Evropa biti dovoljno elastična i inkluzivna za nove umerenije politike i očuvanje makar nekih pređašnji vrednosti i ideja.
____________________________________________________________________________________________________
[1]Valtioneuvosto, Speech by Prime Minister Sanna Marin at the annual meeting of Heads of Mission, https://valtioneuvosto.fi/en/-//10616/speech-by-prime-minister-sanna-marin-at-the-annual-meeting-of-heads-of-mission, avgust 2022
[2] Speech by Prime Minister Magdalena Andersson following meeting with NATO Secretary General in Brussels, https://www.government.se/speeches/2022/06/speech-by-prime-minister-magdalena-andersson-following-meeting-with-nato-secretary-general-in-brussels/, Jun 2022
[3] Zenger News, Austria Sends Old Helmets To Ukraine And Gives New Ones To Own Troops, https://www.zenger.news/2022/03/04/austria-sends-old-helmets-to-ukraine-and-gives-new-ones-to-own-troops, mart 2022
[4]SWI swissinfo.ch, Swiss to double aid to Ukraine, https://www.swissinfo.ch/eng/swiss-to-double-aid-to-ukraine/47727188, Jul 2022
[5] Reuters, Neutral Switzerland leans closer to NATO in response to Russia, https://www.reuters.com/markets/europe/neutral-switzerland-leans-closer-nato-response-russia-2022-05-15/, maj 2022
“Senzitivno orijentisan rad u zatvorima”
Imajući u vidu višedimenzionalnu oblast delovanja Strukovnog udruženja sektora bezbednosti koje okuplja članove, saradnike i eksperte iz različitih grana sektora bezbednosti u koji spada i sistem izvršenja krivičnih sankcija otvorena je Radionica za pravo i penologiju čiji saradnici su angažovani na različitim projektima. Uz saglasnost autora putem naše web stranice dostupna je u pdf formatu na engleskom jeziku publikacija: “Senzitivno orijentisan rad u zatvorima” . Publikacija je prepoznata i prihvaćena kao edukativno sredstvo od strane Međunarodne asocijacije za zatvore. Izrada ove publikacije omogućena je uz podršku Tempus fondacije u Republici Srbiji i rezultat je programa Evropske unije, Erazmus +, strateških partnerstava za oblast obrazovanje odraslih (KA204-AE), projekat „Budi bez predrasuda“-program obuke zatvorskog osoblja za prepoznavanje i reagovanje na diskriminaciju u zatvorima. Nadamo se da će publikacija biti korisna kako članovima i saradnicima S.U.S.B koji rade u sistemu izvršenja krivičnih sankcija Republike Srbije, tako i našim međunarodnim partnerima.
Publikacija “Senzitivno orjentisan rad u zatvorima”
BWP Manual - English final (1)Autor: dr Martin Matijašević
KO ŽELI DA SRBIJU PODIGNE NA NIVO REGIONALNE PRETNJE VRAĆANJEM OBAVEZNOG VOJNOG ROKA?
Autor: dr Marina T. Kostić
Osnovni preduslov za bilo kakvo učešće u javnoj raspravi o vraćanju obaveznog vojnog roka, a na koju su pozvali ministar odbrane ipredsednik republike, je da oni koji se javno deklarišu protiv vraćanja obaveznog vojnog roka ili iznose drugačije ideje po pitanju uređenja Vojske ne budu označavani i etiketirani kao „izdajnici“ ili „drugosrbijanci“. Uzdržavanje od svake ostrašćenosti po ovom pitanju je pri tom preduslov za održavanje zdravog razuma i hladne glave u razmatranjima uređenja odbrane naše zemlje.
Na početku je važno napomenuti da vojni rok nikada u Srbiji nije ukinut i da on trenutno postoji u formi dobrovoljnog služenja vojnog roka. Takođe, deluje da se ponovno ciklično pokretanje priče o obaveznom služenju vojnog roka pojavljuje kao izlaženje u susret pojedincima koji su dobro poslužili u prethodnoj predizbornoj kampanji. Takođe, vrlo je verovatno da se zbog toga priča o pokretanju vojnog roka završiti kao i radne grupe formirane sa ciljem da reše određeni problemi a da se u stvari problemi uopšte ne rešavaju. Da li bi vojska od dečaka napravila disciplinovanog muškarca koji poštuje autoritete, i da li je to poželjno, trenutno ostaje van domašaja ovog razmatranja, kao i toda li bi to osnažilo pogranične gradove, povećalo nečije shvatanje o tome šta je država i rodoljublje, i da li bi za tri meseca regruti mogli da prođu obuku u vojničkim veštinama i da se upoznaju sa složenim borbenim sistemima i ostalom savremenom tehnikom, opremom i naoružanjem Vojske Srbije. Ali će ova pitanja možda biti razmatraan u nekoj drugoj analizi.

Ideja ovog razmatranja je da ukaže na problematiku vraćanja obaveznog vojnog roka sa aspekta regionalne i međunarodne bezbednosti, ali dotiče i pojedina pitanja dosadašnje reforme sektora bezbednosti. Ovde se diskusija o vraćanju obaveznog vojnog roka može voditi na minimum 6 tema:
- Da li je Srbija u strateškom okruženju kao Izrael gde su joj svi susedi neprijatelji ili postoji značajan stepen regionalne saradnje i odsustvo viđenja suseda kao pretnji?
- Da li ponovno vraćanje obaveznog vojnog roka podstiče viđenje Srbije u regionu kao pretnje, posebno u uslovima ukrajinskog sukoba i navođenja situacije u Bosni iHercegovini u tom kontekstu?
- Da li se vraćanjem obaveznog vojnog roka ostvaruje odvraćanje ili provocira izolacija Srbije?
- Da li je Srbija Švajcarska ili Austrija i treba da prati njen model vojne neutralnosti ili da ima sopstveni?
- Da li se samo patriote zalažu služenje obaveznog vojnog roka ili su patriote i oni koji govore protiv ove ideje?
- Da li bi se uvođenjem obaveznog vojnog roka promenila percepcija zagovornika vraćanja obaveznog vojnog roka da je sadašnja Vojska Srbije kreirana za potrebe NATO a ne za odbranu države?
_____________________________________________________________________
- Jedna od teza koju zagovornici vraćanja obaveznog vojnog roka navode je da se Srbija nalazi u strateškom okruženju kao Izrael – okružen neprijateljima – i da stoga treba da se ugleda na njega i poveća svoju borbenu gotovost. Ova teza zasniva se na argumentaciji da su skoro sve zemlje koje okružuju Srbiju članice NATO, i samim tim neprijateljski nastrojene prema Srbiji, zbog čega bi Srbija trebalo da vrati obavezni vojni rok, jer bi time ojačala svoju bezbednost. Međutim, šta za Srbiju znači brojnost regionalnih inicijativa i organizacija u kojima učestvuje? Šta za nju znači ideja „Otvorenog Balkana“ i pozivanje svih država da mu se priključe? Šta znači učešće u Berlinskom procesu i dobrosusedska politika koja se sprovodi u sklopu evropskih integracija? Da li je onda to samo privid i svi „foliraju“ saradnju? Čak i da je tako,da li Srbija treba isto to da radi ili da javno deklariše susede kao neprijatelje? Naravno da ne. Srbija mora da nastavi politiku saradnje sa susedima i u najvećoj mogućoj meri pokazuje integrisanost u ovaj prostor, pa i u bezbednosnom i odbrambenom smislu. To ne znači njeno članstvo u NATO, već ostajanje na putu vojne neutralnosti, ali uz uvažavanje istorijskih i postojećih okolnosti koje je u značajnoj meri razlikuju od Izraela i njegovog susedstva. Podsetimo se i da su za region Zapadnog Balkana postignuti mirovni sporazumi i normalizovani odnosi, dok to nije slučaj sa Bliskim Istokom.
- Odmah sa započinjanjem rata u Ukrajini u februaru 2022, krenule su spekulacije o tome da se nešto isto može desiti u Bosni i Hercegovini ili de je Bosna i Hercegovina sledeća. Ovo je zato što se srpski faktor na Balkanu vidi kao produžena ruka Rusije a u drugoj varijanti kao da srpski faktor na Balkanu prati signale Rusije, te da može biti ohrabren ruskom opsežnom vojnom intervencijom u Ukrajini kako bi promenio postojeći poredak i vratio stanje na Kosovu i u Bosni na pređašnje. Na Kosovu bi se srpka vojna intervencija mogla uokviriti u narativ koji je prethodno NATO koristio a sada i Moskva za opravdanje oružanih intervencija – zaštitu civila i prava samoproglašenih republika, u prvom slučaju albanskog a u drugom ruskog odnosno srpskog naroda koji bi mogao proglasiti republiku na Severu Kosova i tražiti integrisanje u Srbiju po uzoru na Krim (iako stoji argument da je celo Kosovo AP R. Srbije i da Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova kao što je Rusija priznavala nezavisnost Ukrajine u tim granicama pre 2014. godine). Ponovno uvođenje vojnog roka u Srbiji, zajedno sa dodatnim naoružavanjem i modernizacijom naoružanja i vojne opreme, bi se od strane pojedinih aktera lako moglo smestiti u okvire pokušaja Srbije da izvrši intervenciju na Kosovu ili pomogne Srbe u Bosni i Hercegovini u slučaju nekakve eskalacije. Na taj način bi se potez Srbije, iako možda motivisan željom postizanja većeg subjektivnog osećaja bezbednosti, u stvari predstavio kao pretnja regionalnom miru i bezbednosti, što bi Srbiju stavilo u poziciju pravdanja svojih namera i sposobnosti, i u stvari pogoršalo njenu objektivnu bezbednosnu situaciju.
- Vraćanje obaveznog vojnog roka se ne može posmatrati u izolaciji od ostalih faktora koji utiču na kapacitete borbene snage Srbije i njenih suseda. Da li bi Srbija zaista bila snažniji uvođenjem obaveznog vojnog roka predmet je za ozbiljnu analizu ako se uzmu u obzir ekonomski, kadrovski, infrastrukturni i ostali faktori. Međutim, čak i da je procena da ono zaista predstavlja doprinos povećanju borbenog kapaciteta i snage Srbije da li bi on zaista doprineo efektu odvraćanja i koga? Zastupnici ove teze, međutim, ovde ulaze u kontradiktornost jer i sami navode da je Srbija okružena susedima od kojih je većina članica NATO, pa bi to onda značilo da bi Srbija trebalo da vrati obavezno služenje vojniog roka kako bi odvraćala NATO. To je, ako se uzme u obzir da je NATO nuklearni savez i savez nekih od najjačih konvencionalnih oružanih snaga na evroatlantskom prostoru, malo verovatno. Zaključak koji sledi je da vraćanje obaveznog služenja vojnog roka ni na koji način ne može da služi kao elemet odvraćanja, već da pre može doprineti povećanju percepcije Srbije kao pretnje ili faktora koji se priprema za sukob.
- Srbija nije Švajcarska i ne može da ima isti model vojne neutralnosti kao ova zemlja u središtu Evrope. Švajcarska nikada nije ratovala sa svojim susedima i tradicionalno ima status vojne neutralnosti koji joj svi priznaju. U tom smislu, niko u njenom okruženje švajcarske oružane snage ne vidi kao pretnju, već samo eventualno kao dodatni doprinos evro-atlantskim oružanim snagama. Srbija nije ni Austrija, koja je članica EU i čije se oružane snage takođe neće percipirati kao usmerene na promenu postojećeg poretka u centralnoj Evropi, kao što bi to mogao biti slučaj sa Srbijom. Srbija je u tom pogledu jedinstven slučaj sa specifičnom prošlošću i pozicijom i mora da izgrađuje sopstveni model vojne neutralnosti koji je neće staviti u poziciju izolacije ili da bude percipirana kao pretnja. Taj model vodi računa i o istorijskim faktorima koji još uvek mogu da oblikuju strano viđenje Srbije, kao i o aktuelnoj međunarodnoj situaciji između velikih sila.
- U Srbiji je zaoštrenost i podela u narodu čini se na nivou iz 1990ih kada su se uveliko prebrojavale patriote i izdajnici, a izdajnici su bili svi oni koji nisu podržavali politiku tadašnjeg političkog rukovodstva države. Ljudi koji razmišljaju o i predlažu različita rešenja za državna pitanja i politike, uz davanje objašnjenja i argumentacije za to su patriote, budući da odvajaju svoje vreme i resurse u težnji da daju određeni doprinos boljitku države. Da li ima onih koji zastupaju tuđe interese, naravno da ima. Da li ima onih koji to rade iz sopstvenih interesa, ima i toga. Ali njihova uloga i jeste da prenesu poruke spoljnih aktera na osnovu čega država Srbija može da zna šta da očekuje. Etiketiranje takvih ljudi a i svih drugi kao stranih plaćenika, izdajnika ili drugosrbijanaca u stvari onemogućava javnu debatu i uzimanja u računicu stranih intersa kako bi se država na najbolji način pozicionirala prema tome.
- Takozvana reforma sektora bezbednosti, pa i sistema odbrana koja se sprovodila u Srbiji i svim zemljama u tranziciji u istočnoj Evropi jeste sprovođena po NATO modelima i za potrebe interoperabilnosti sa vojskama članicama ovog Saveza. Ona se sprovodi i danas, a strani savetnici iz zemalja članica NATO koji su sprovodili te reforme bili su prisutni u svim vlastima do danas. Srpske snage ipak nikad nisu učestvovale u NATO misijama, već samo onim EU i UN. U tom smislu, nema razloga za verovanje da se ovaj trend neće nastaviti. I sa vraćanjem obaveznog služenja vojnog roka Srbija će nastaviti saradnju sa NATO kroz Partnersvo za mir i druge formate, uključujući i regionalne, ali će pritom morati da dodatno opravdava svaki svoj potez (doduše i danas nije daleko od toga), anjene namere za održavanjem stabilnosti u regionu dodatno preispitivane. Takođe, nastaviće se i srpsko neučestvovanje u NATO vojnim misijama. Ipak, zagovrnici vraćanja obaveznog vojnog roka bi mogli da to prikažu kao pobedu ili prkos protiv NATO modeliranog sistema reforme sektora bezbednosti, iako bi to malo realne dodatne snage Srbiji donelo u postojećem okruženju.
U Beogradu, 13.5.2022.
foto: https://www.vs.rs/ i https://www.novosti.rs/
STAVOVI JAVNOG MNJENJA O ODNOSIMA NA BALKANU U BUDUĆNOSTI
Autor: Marko Žunjić
Istraživanje o stavovima javnog mnjenja o odnosima na Balkanu u budućnosti sprovedeno je u okviru Programa stažiranja druge generacije stažista Strukovnog udruženja sektora bezbednosti (SUSB). Cilj istraživanja je bio da ispita stavove građana Republike Srbije o budućnosti odnosa između država na Balkanu, posebno u narednih pet godina. Kao metoda prikupljanja podataka tokom trajanja istraživanja korišćena je anonimna, online anketa, preko platforme Gugl forms (Google forms). Struktura ankete je bila kratka i počinjala je pitanjem kako ispitanici vide odnose na Balkanu u narednih pet godina, sa ponuđenim odgovorima: a) kao više konfliktne i b) kao manje konfliktne. U zavisnosti od pruženog odgovora na prethodno pitanje, prešlo bi se na naredno, u kome su ispitanici mogli izraziti razloge za svoj stav, uz izbor jedne ili više ponuđenih opcija i dopisivanje dodatnih povoda za odgovor.
Rezultati
U anketi je ukupno učestvovalo 325 ispitanika.
Na pitanje kako vidite odnose na Balkanu u narednih 5 godina, 214 (65,8%) ispitanika se opredelilo za opciju kao više konfliktne, dok je 111 (34,2%) ispitanih izabralo alternativnu opciju, kao manje konfliktne.

Nakon odgovora na prvo pitanje, ispitanicima je predstavljen niz razloga od kojih su oni mogli izabati ono što najviše smatraju kao razlog za svoj odgovor ili su mogli dopisati neku drugu opciju koja je uticala na njihovo opredeljenje.
Kao razloge za više konfliktne odnose na Balkanu u naredih pet godina ispitanici su označili sledeće odgovore (uz mogućnost izbora više opcija i dopisivanje dodatnih), zbog:
1. Nerešenih teritorijalnih sporova: 141 (65,9%)
2. Sporova oko istorije i identiteta: 118 (55,1%)
3. Političkih lidera koji promovišu nacionalizam i autoritarizam: 110 (51,4%)
4. Sukoba velikih sila: 74 (34,5%)
5. Sporog napretka u pristupanju država Zapadnog Balkana EU: 49 (22,9%)
Ispitanici su dodatno navodili razloge poput: sve oštrije retorike suseda prema Republici Srbiji, propagandne politike, različitih interesa, nerešenih pitanja nestalih i raseljenih lica tokom prethodnih ratova i osećaja žrtava rata kod svakog naroda, pandemije korona virusa.
Kao glavne razloge zašto su izabrali opciju kao manje konfliktne, ispitanici su navodili (uz mogućnost izbora više opcija i dopisivanje dodatnih), zbog:
1. Politike otvorenog Balkana: 33 (29,7%)
2. Dogovora oko načina rešavanja sporova: 19 (17,1%)
3. Evrointegracija: 42 (37,8%)
4. Rešavanja identitetskih pitanja: 20 (18%)
5. Povoljne političke klime među liderima država: 18 (16,2%)
6. Pritiska velikih sila: 45 (40,5%)
Pored ponuđenih opcija, ispitanici su dopisivali svoje dodatne razloge za dati odgovor: siromaštvo država koje će težiti da sarađuju zbog ekonomske dobiti, nedostatka konfliktnog potencijala država, osvešćenosti mladih generacija, globalnih izazova, nepostojanje volje naroda da ulaze u konflikte, interesa velikih sila da region ostane miran dok se one bave drugim delovima sveta.

Na osnovu rezultata ankete se može zaključiti da većina ispitanika deli mišljenje da će odnosi među državama na Balkanu u narednih pet godina biti više konfliktni. Razlika u broju odgovora na dve početne opcije je značajna, posebno ako se uzme u obzir podatak da skoro duplo više ispitanika smatra da će odnosi u narednih pet godina biti više konfliktni. Kao ubedljivi razlozi za veću konfliktnost su se istakli nerešeni teritorijalni sporovi, sporovi oko istorije i identiteta i politički lideri koji promovišu nacionalizam i autoritarizam. Razlozi koji su bili najveći motiv ispitanicima koji su izabrali opciju da će odnosi biti manje konfliktni tiču se pritiska velikih sila, evrointegracija i politike otvorenog Balkana.
OSVRT NA NOVE RUSKE PREDLOGE UGOVORA O BEZBEDNOSNIM GARANCIJAMA SA SAD I MERAMA ZA JAČANJE BEZBEDNOSTI SA NATO OD 17. DECEMBRA 2021. GODINE
| Tačke sporenja | RUSIJA | US/NATO |
| Viđenje pretnje | Rusija i SAD i NATO ne smatraju se neprijateljima | Rusija je najveća vojna pretnja u Evropi |
| Širenje na Istok | Garancije NATO država da neće biti daljeg proširenja na Istok zasnovano na poštovanju bezbednosnih interesa Rusije. | Nastavak politike otvorenih vrata zasnovano na nečelu slobode svake države da izabere učešće u savezima i organizacijama |
| Produženo odvraćanje SAD | Uspostaviti nacionalni princip i povući svo nuklearno naoružanje SAD sa teritorije evropskih država | Produženo odvraćanje SAD jedan od stubova kolektivne odbrane NATO |
| Moratorijum na razmeštanje INF raketa | Uspostavljanje nacionalnog principa i moratorijum na razmeštanje nekada zabranjenih raketa INF sporazumom u Evropi | Odbijanje moratorijuma usled nepoverenja u rusko poštovnje moratorijuma |
Tri scenarija raspleta iranske nuklearne krize
Autor: Stefan Jojić
Zvanični Teheran je nedavno saopštio da će se, nakon visemesečne pauze, krajem novembra vratiti pregovorima o obnavljanju Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), poznatijeg kao “iranski nuklearni sporazum“. U međuvremenu, Iran je napravio značajne iskorake u obogaćivanju uranijuma, što je mnoge posmatrače navelo na zaključak da Teheran pregovore odlaže kako bi se što više približio krajnjem cilju – pravljenju nuklearnog oružja.
I zaista, obogaćivanje preko 200 kilograma na 20% i 25 kilograma uranijuma na nivo od 60% su ozbiljni koraci u tom pravcu i povod za zabrinutost međunarodne zajednice, naročito njenog zapadnog dela. Za jednu nuklearnu bojevu glavu, potrebno je oko 200 kilograma uranijuma obogaćenog na 90%, mada se i sa nižim količinama i nivoima obogaćenosti može doći do manje efikasnog učinka.
Nestrpljenje u Vašingtonu raste sa svakim otkucajem tehnološkog sata, budući da Iran poslednjih meseci ubrzava proces obogaćivanja, smanjujući tako na svega nekoliko meseci vreme neophodno za proizvodnju količine potrebne za jednu bombu. Na tih nekoliko meseci treba dodati i vreme potrebno za prebacivanje uranijuma u metalno stanje, kao i vreme za finalizaciju same nuklearne bojeve glave.
- Nuklearno naoružan Iran
Opcija gde bi Iran postao deseta država sa nuklearnim oružjem se čini kao najmanje verovatna od tri moguća scenarija. Teško da bi Turska i Saudijska Arabija nemo posmatrale još jednu nuklearnu silu u neposrednom susedstvu, pa je izvesno da bi atomski Iran podstakao dalju proliferaciju na Bliskom istoku. Oni, ali i drugi zainteresovani regionalni igrači, imali bi još jedan povod i izgovor za razvoj nuklearnog programa preko granice neophodne za njegovu komercijalnu, energetsku ili naučnu primenu.
Ovakav rezultat bi najmanje išao na ruku Zapadu, naročito Americi, koja bi najpre dobila još jednog nuklearno osposobljenog neprijatelja, da bi potom došlo do ugrožavanja čitave arhitekture međunarodnih organizacija, normi i režima za neproliferaciju i kontrolu naoružanja, koju su decenijama posvećeno izgrađivali. Zvaničnici SAD i EU su u više navrata isticali da Iranu neće dozvoliti da napravi bombu, iako nikada nisu precizirali na koji način bi ih sprečili u toj nameri ukoliko pregovori propadnu.
- Protiv-proliferacijska oružana intervencija protiv Irana
Izrael je svakako akter najmanje raspoložen da dozvoli ovaj scenario, uzmemo li u obzir da su u Tel Avivu više puta nuklearni Iran navodili kao pretnju njihovom fizičkom opstanku. Kako bi sprečili da se to i ostvari, Izraelci su najavili da će radije posegnuti za vojnom intervencijom, koja predstavlja drugi mogući ishod raspleta iranske nuklearne krize.
U Vašingtonu nikada nisu bili izričiti u vezi sa mogućnošću da budu glavni protagonisti napada na Iran, ali se iz izjava o razmatranju alternativa sporazumu, među kojima nema nuklearno naoružanog Irana, može zaključiti da bi u nekom obliku mogli da podrže preventivni udar Izraela. Nepoznanica ostaje format i način na koji bi eventualna intervencija bila izvedena.
Izrael je rešen da oružanim putem spreči Teheran da napravi nuklearno oružje, ali je neizvesno koliko bi to sami uspešno mogli da izvedu. Učestalim sabotažama, sajber napadima i atentatima, Tel Aviv već ima dugu istoriju obračuna sa iranskim nuklearnim programom, ali je odlučujući udar koji bi vratio Teheran na početak znatno kompleksnija akcija.
Izraelci imaju iskustva i sa tom vrstom angažovanja, budući da su ranije već intervenisali vojno sa namerom da rivale odvrate od nuklearnog oružja. Za razliku od izraelskih napada na iračka i sirijska nuklearna postrojenja 1981. i 2007. godine, kada je posao završen u jednom naletu, ovoga puta i meta i očekivane posledice su daleko ozbiljnije, pa sigurno da par eskadrila aviona ili dronovi neće rešiti problem.

Iranska nuklearna infrastruktura se sastoji od rudnika, istraživačkih centara i postrojenja za obogaćivanje uranijuma. Natanc, ključno iransko nuklearno postrojenje, nalazi se duboko u njihovoj teritoriji, što otežava pristup izraleskoj avijaciji. Fordo, drugo značajno postrojenje u kome se vrši obogaćivanje, još je teža meta, s obzirom da se nalazi i do 80 metara ispod površine, pa ostaje nepoznanica na koji način bi došlo do njegovog razaranja.
Iranska postrojenja su, ne samo nepristupačnija i bolje branjena nego u prethodna dva slučaja, već je za očekivati i odmazdu Teherana. Ona bi mogla biti direktna, upošljavanjem svog arsenala projektila kratkog i srednjeg dometa, ali i preko proksija (posrednika), poput Hamasa, Hezbolaha i Hutipokreta.
Pored mogućnosti za neuspeh u pokušaju da vojnim putem iranski nuklearni program vrati na početak, Izrael bi rizikovao i eskalaciju sukoba, koji bi mogao da dovede do neslućenih razaranja na izraelskoj teritoriji. Više desetina, pa i stotina hiljada projektila koje Hezbolah ima u svom posedu, ali i moguća nužnost kopnene intervencije u Libanu, morali bi se ozbiljno uključiti u razmatranje rizika koje sa sobom nosi preventivni udar na Iran.
Ceo poduhvat bi bio lakše izvodiv uz direktnu američku pomoć, ali ona ni najmanje nije izvesna, s obzirom na pomeranje fokusa sa Bliskog istoka i nedavna traumatična iskustva sa intervenisanjem u regiji. Vašington bi naravno mogao da pruži diplomatsku, logističku i tehničku podršku Izraelu. Kako se radi o visokozahtevnoj intervenciji, Izraelcima bi od značaja mogla da bude američka tehnička pomoć, poput one u vezi sa opremom za dubinsku penetraciju do mete ili letenje na velike udaljenosti.

Svesna svih rizika eskalacije, Saudijska Arabija bi se mogla držati po strani u ovom sukobu, iako bi u Rijadu radije voleli da vide razoren nego nuklearno sposoban Iran. Ipak, direktnim angažovanjem ne samo da bi narušili ugled među islamskim zemljama, već bi bili suočeni sa strahovitom odmazdom – ne toliko pogubnom zbog pokreta Huta, koliko zbog samog Irana, čiji projektili bez problema dosežu saudijsku istočnu obalu, gde su koncentrisana njihova naftna postrojenja.
Takođe, u slučaju rasplamsavanja sukoba, došlo bi do značajnih poremećaja u međunarodnoj trgovini energentima, budući da Persijski zaliv predstavlja prostor sa koga na svetsko tržište pristižu više nego značajne količine nafte i gasa. Upravo bi taj prostor bio poprište sukoba koji bi svi najradije želeli da izbegnu.
- Obnavljanje JCPOA

Zbog potencijalno pogubnih posledica po sve strane, najizvesniji je treći scenario i postizanje dogovora o obnavljanju JCPOA i to uskoro, pre nego što se pređe crvena linija i dođe do tačke sa koje nema povrataka na sporazum, kako su američki zvaničnici nedavno formulisali gornju granicu strpljenja SAD. Ukoliko imaju nameru da se sporazumeju, iransko odugovlačenje sa pregovorima i ubrzavanje procesa obogaćivanja bi se mogli protumačiti kao pokušaj da ovladaju ekspertizom i/ili ciljano osnaživanje sopstvene pozicije pred očekivani nastavak pregovora.
Da je do ovog poslednjeg već došlo, vidi se i iz izjava američkih zvaničnika koji, u isčekivanju nastavka pregovora, više ne govore o dodatnim zahtevima Iranu kao letos, već o povratku na odredbe izvornog sporazuma. Za razliku od situacije kada su Amerikanci pre više meseci insistirali da novi sporazum treba da uključi pitanja poput „iranskog malignog uticaja“ u regiji i njihovog programa balističkih projektila, ovoga puta, sudeći po izjavama ta pitanja bi mogla biti ostavljena i za period nakon postizanja sporazuma.
Kako je pozicija Amerike vremenom omekšala, prepreku brzom postizanju dogovora bi moglo da predstavlja tvrdo držanje Irana, zasnovano upravo na tome da se pravljenju oružja danas nalaze bliže nego ikad. Iranci bi mogli da insistiraju na oslobađanju zamrznutih sredstava pre postizanja konačnog dogovora, kao dokaz iskrenih namera Vašingtona, na šta je nedavno aludirao iranski šef diplomatije. Teheran bi takođe mogao da traži ukidanje sankcija koje nisu vezane za sam sporazum, poput onih uvedenih nakon 2018. godine ili onih u vezi sa balističkim projektilima i poštovanjem ljudskih prava.
Iranci bi voleli da dobiju i garancije da neki naredni predsednik neće jednostrano izvući SAD iz sporazuma, kao što je to učinio Tramp. Jedina moguća vrsta takve garancije je zakonska, za šta je potrebna dvotrećinska većina za ratifikaciju sporazuma u Senatu, što Bajdenova administracija neće moći da obezbedi.
Sa ili bez dodatnih pogodnosti, za očekivati je da Iran pristane na dogovor. Dalje razvijanje nuklearnog programa bi se, najpre zbog očekivane izolacije i dodatnih sankcija, a potom i rizika od razaranja njihove kompletne nuklearne infrastrukture, moglo ispostaviti samo kao nepotrebna avantura. U tom slučaju, Teheran bi mogao da zaboravi na ekonomski oporavak koji je preko potreban njihovoj privredi, ali i samom opstanku teokratskog režima, suočenog sa sve većim nezadovoljstvom stanovništva.
Budući da i Vašington ima interes da se sporazum obnovi, svi su izgledi da će uskoro doći do postizanja dogovora o obnavljanju JCPOA. Vraćanje ključnim odredbama originalnog sporazuma se čini kao najverovatnija opcija među mogućim modelima postizanja diplomatskog rešenja, imajući u vidu da su obe strane pod pritiskom da ne naprave značajnije ustupke. Takođe, vremenski okvir ne radi u korist dugotrajnih pregovora, pa bi rešavanje sporednih pitanja i dilema o tome šta posle isteka pojedinih odredbi izvornog sporazuma, moralo da sačeka period nakon oživljavanja JCPOA.
Strategija za globalnu Britaniju u veku nadmetanja – između imperijalne nostalgije i rizika od prenaprezanja
Autor: Stefan Jojić – SUSB
Nedavno objavljeni dokument britanske vlade pod nazivom Global Britain in a competetive age: The Integrated Review of Security, Defence, Development and Foreign Policy na više od sto strana pruža uvid u sveobuhvatnu strategiju kojom vlada namerava da osigura nacionalnu bezbednost, ojača međunarodni položaj i obezbedi prosperitet zemlje u novim okolnostima koje će definisati međunarodne odnose u decenijama pred nama.
Ključna novina je razdruživanje sa Evropskom unijom, koje zahteva novu vrstu strateškog razmišljanja donosioca odluka u Londonu. Globalna Britanija, ne samo kao deo jednog od dva stuba zapadnog političkog korpusa, već kao, pored EU i SAD, jedan od njegova tri stuba, postaje ideal koji bi narednih nekoliko generacija političara trebalo da sledi. U tom svetlu treba razmatrati i ovu sveobuhvatnu strategiju – kao uputstvo za materijalizaciju nove globalne Britanije.
Najznačajnija međunarodna okolnost je transformacija međunarodnog poretka u multipolarni i pomeranje težišta ekonomskih i političkih zbivanja sa prostora severnog Atlantika na prostor Indo-Pacifika. Sa jedne strane, strategija priznaje sve veći značaj ovog prostora u globalnim ekonomskim tokovima, videći u novim tržištima i priliku za razvoj Ujedinjenog Kraljevstva (UK). Sa druge, Indo-Pacifik je označen kao prostor od prvorazrednog geopolitičkog značaja, dok je snaženje Kine prepoznato kao najznačajnija sistemska promena koja će profilisati međunarodne odnose u predstojećim decenijama.
Od izvesnog značaja je i pandemija virusa kovid-19, koja je odložila i samo objavljivanje dokumenta. Globalna pandemija, koja je ogolila pravu takmičarsku prirodu međunarodnih odnosa i čije se krajnje posledice po međunarodni poredak ne mogu sa sigurnošću predvideti, zasigurno je bila od uticaja na strateško promišljanje tima stručnjaka zaduženog za izradu dokumenta, na čelu sa istoričarom Džonom Bjuom.
Ulaganje u istraživanje i razvoj predstavlja bitnu komponentu ove strategije, budući da od ulaganja u nove tehnologije zavise i bezbednost i prosperitet Ujedinjenog Kraljevstva. Prema strategiji, plan vlade UK je da očuva mesto naučne i tehnološke supersile do 2030, za šta su u narednom periodu predviđena znatna finansijska sredstva. Ulaganje u istraživanje i razvoj je na više mesta podvučeno kao centralna komponenta osiguravanja britanske kompetitivnosti u vreme kada tehnološki procesi sve više oblikuju međunarodne odnose. Kao jedan od načina za postizanje tehnološke prednosti u odnosu na druge, strategija prepoznaje atraktivnost UK za mlade talente iz sveta nauke i u tom smislu predviđa mere kojim će Britanija i u budućnost nastaviti da privlači naučnike iz svih krajeva sveta.
Ta meka moć, umnogome bazirana na vrednostima i otvorenosti britanskog društva, predstavlja(će) jedan od ključnih elemenata sveukupne britanske moći. Pored razvijenog obrazovnog sistema i atraktivnosti Britanije za kreativne ljude iz inostranstva, kao elemente njene meke moći strategija navodi uticaj britanskih medija, u prvom redu BBC-ja, kao i njena kulturna i sportska dostignuća. Ovi elementi bi zajedno trebalo da u izvesnoj meri oblikuju svest i privole narastajuću globalnu srednju klasu Britaniji.
Iako strategija prepoznaje meku moć kao značajan deo sveukupne moći UK, ona ni na koji način ne zanemaruje važnost tvrde moći, naročito kada se govori o povećanju bezbednosnih potencijala zemlje. U svrhu modernizacije britanske vojne sile, vlada je najavila najambiciozniji program investicija u odbranu od okončanja Hladnog rata. Obim ulaganja, koja će na godišnjem nivou daleko premašiti 2% BDP koji se očekuju od države članice NATO, podrazumeva investiranje u sofisticiranu opremu – od osavremenjivanja mornarice do modernizacije nuklearnog arsenala. Kao očigledan signal rasta globalnih ambicija UK može se uzeti najavljeno povećanja broja nuklearnih bojevih glava sa 225 na 260, iako se vlada 2010. godine obavezala na smanjenje njihovog broja na 180. Britanija je, takođe, najavila da će ići u korak sa sve većom sekuritizacijom u novim domenima – svemiru i sajber prostoru.
Da jačanje vojnih sposobnosti neće biti puko nagomilavanje kapaciteta najbolje govori najava znatno većeg globalnog prisustva vojske Ujedinjenog Kraljevstva. Pored ulaganja u nove i modernizacije postojećih uporišta od Gibraltara do Singapura, vlada je najavila veći globalni angažman britanskih vojsnih snaga– one će češće i na duže vremenske periode biti raspoređivane na zadacima u inostranstvu.
Uprkos znatno većoj okrenuosti sebi, strategija britanske vlade ni na koji način ne vidi unilateralizam kao put do osiguranja sopstvene bezbednosti i prosperiteta, ističući neophodnost saradnje sa NATO partnerima na ostvarivanju ovog cilja. Ona podvlači značaj odnosa sa SAD, koje vide kao svog najznačajnijeg saveznika. Takođe, ona ističe značaj saradnje sa EU u slučajevima gde dolazi do podudaranja interesa, poput bezbednosti i borbe za očuvanje klime, priznajući da je razlaz sa EU omogućio Britaniji znatno lagodniju poziciju za izbor sopstvenog modela ekonomskog i političkog razvoja.
U tradicionalnim saveznicima Britanija će tražiti i partnera za očuvanje/oblikovanje međunarodnog poretka, verovatno ključnog međunarodnog prioriteta u vremenu sve veće kompetitivnosti. Kao prikladan pristup strategija ističe globalno udruživanje država koja baštine sličan (Zapadni) sistem vrednosti, sa ciljem uravnoteživanja uticaja onih koji na drugačiji način vredniju demokratiju, ljudska prava ili slobodu medija. U tom smislu, vlada najavljuje, ne samo odbranu postojećeg poretka, već i proaktivan pristup oblikovanja međunarodnih institucija, režima i normi u budućnosti.
Kao najznačajniji sistemski izazov i najznačajniju globalnu geopolitičku okolnost, strategija na više mesta navodi Kinu. Iako su izbegnute grube reči kada se govori o kineskom izazovu, iz dokumenta se jasno da razumeti da će Kina biti jedan od glavnih aktera u međudržavnom i nadmetanju između demokratskih i autoritarnih sistema. Ona je prepoznata i kao država najveća pretnja ekonomskoj bezbednosti Ujedinjenog Kraljevstva. Kao optimalan scenario, navodi se izgradnja okvira u kome se, uz očuvanje sopstvenih vrednosti i mogućnosti za saradnju, može upravljati neslaganjima i različitostima.
Znatno oštriji rečnik je rezervisan za Rusiju, koju stratezi u Londonu ne vide kao izazov, već kao aktivnu i direktnu pretnju. Najbolji odgovor ruskoj pretnji vlada vidi u združenom delovanju NATO saveznika i kombinaciji vojnih, diplomatskih i obaveštajnih sredstava kako bi se ojačala kolektivna bezbednost na prostoru Evrope. Po svom negativnom uticaju na svetsku politiku, Rusija je stavljena rame uz rame sa Iranom i Severnom Korejom, a najavljena izmena i usvajanje nove legislative koja će britanskim bezbednosnim snagama omogućiti efikasniju borbu protiv špijunaže i drugih ne-ratnih pretnju, upravo se može razumeti kao instrument za obračun sa onim što u Londonu vide kao maligni ruski uticaj.
Pored tradicionalnih elemenata britanske bezbednosne agende, kao što je oponiranje Rusiji, ovaj strategijski dokument u najvećoj meri predstavlja odgovor na nove okolnosti – transformaciju međunarodnog sistema i sve veće nadmetanje među državama sa jedne, i izlazak UK iz Evropske unije sa druge strane. U okolnostima gde se kao direktna posledica Bregzita pojavljuje želja za restauracijom britanske posebnosti, prestiža i globalne moći, donosioci odluka u Londonu će naročito morati da vode računa o ravnoteži između imperijalne nostalgije i rizika od imperijalnog prenaprezanja. Rizik od prenaprezanja ili napuštanja ambicioznog plana je veliki, imajući u vidu da su za obnovu britanskog primata predviđena znatna finansijska ulaganja, od kojih mnoga otpadaju na uvećanje odbrambenih sposobnosti i druge ne-profitne aktivnosti. Rizik koji sa sobom nosi globalizacija britanskih ambicija je veći tim pre što se ona odvija u okolnostima globalne recesije izazvane pandemijom virusa kovid-19 i očekivanog pada britanske ekonomije usled napuštanja EU. I globalna pandemija sa nesagledivim političkim posledicama, i radikalni zaokret kakav je izlazak iz EU, međutim, zahtevali su jedan sveobuhvatan pristup redefinisanja sopstvene uloge u svetu, kakav je i predstavljen ovim dokumentom.
Zapadni Balkan u preklapajućim koncepcijama svetskog poretka
Region Zapadnog Balkana danas čine Albanija, Bosna i Hercegovina, Republika Severna Makedonija, Crna Gora, Srbija i „Kosovo“. On se nakon velikog proširenja EU od 2004. godine, proširenja na Bugarsku i Rumuniju 2007. godine i Hrvatsku 2013. godine, kao i proširenja NATO, našao iza nove linije podele Evrope koja se uspostavila između Baltičkog i Crnog mora. Za Sjedinjene Američke Države, Rusku Federaciju i Evropsku uniju ovaj region je od posebnog značaja i interesa nacionalne ili zajedničke bezbednosti i predstavlјa neophodan deo slagalice svetskog poretka koji one žele da stvore – globalnu dominaciju, multipolarni poredak zasnovan na ravnoteži moći ili poredak globalnog upravlјanja. Kako se ove koncepcije svetskog poretka SAD, Rusije i EU preklapaju na prostoru Zapadnog Balkana i kakve to posledice ima po unutrašnju politiku i bezbednost zemalјa ovog regiona možete pročitati u delu doktorske disertacije Marine Kostić „Zapadni Balkan u preklapajućim koncepcijama svetskog poretka SAD, Rusije i EU na početku XXI veka.
Zapadni Balkan u preklapajucim koncepcijama svetskog poretkaPROCENA RIZIKA U ZDRAVSTVENIM USTANOVAMA (ZU)
Procena rizika u kritičnoj infrastrukturi je najvažniji korak u kreiranju uspešne strategije unapređenja bezbednosti i njihovoj zaštiti. Zdravstvene ustanove su dobile na značaju tek od kada je akcenat stavljen na terorističke napade širom sveta. Do tada je bilo veoma upečatljivo da imaju sporedan značaj u odnosu na druge oblasti koje se ubrajaju u Kritičnu Infrastrukturu (KI). Nisu dolazili do izražaja značaj kapaciteta, opremljenost, prilazni putevi, kadar, ispravnost instalacija i ostali bitni činioci. Neopoziva činjenica je da su svi objekti KI manje ili više usko povezani i zavisni, samim tim raste i njihova ranjivost. Tu stupa na snagu važnost procene rizika i otklanjanje Hazarda – uslovi koji prouzrokuju neku štetu – odnosno delovanje da se svedu na minimum.
Kada govorimo o rizicima u KI, akcenat je na činiocima koji mogu dovesti do ugrožavanja bezbednog funkcionisanja Kritične Infrastrukture i normalnog obavljanja dužnosti od strane operatora, u ovom slučaju ZU. Rizici su varijabilna kategorija, što ne bi trebalo zanemariti u procesu analize i klasifikacije rizika. U identifikaciji i klasifikaciji rizika veoma su bitne ažurirane informacije. Preporučljivo je prilagoditi proces identifikacije i klasifikacije rizika specifičnostima svakog dela KI, oblasti delovanja (zdravstvo, telekomunikacija, objekti za proizvodnju i prenos električne energije, vodosnabdevanje, saobraćaj, finansijski i bankarski sistem, skladištenje i transport nafte, gasa i drugih derivata itd.). Relevantan primer su ZU u velikim gradovima Republike Srbije kao što je Beograd, najveće ZU od prioritetnog značaja nalaze se na lokacijama šireg područja centra grada, gde je prosto nemoguć normalan pristup (loša infrastruktura prilaznih saobraćajnica, kao i putokaza, kola Hitne pomoći bukvalno ostaju zaglavljena u gužvi, nisu obezbeđeni parkinzi za iste, parkinzi za pacijente i zaposlene u većini slučajeva ne postoje ili su u obliku privremenog rešenja). Rizici se mogu smanjiti uvođenjem bolje organizacije, kontrolom kvaliteta (tenderi kojima upravlja budžet, a ne kvalitet), adekvatnim izborom kadra za implementaciju noviteta, njihovom stalnom edukacijom i motivacijom (pohvalom, a ne samo sankcijama i omalovažavanjem). Potrebno je spojiti i primeniti teoriju i praksu.
U sprovođenju mera zaštite Kritične Infrastrukture neophodno je: identifikovati Kritičnu Infrastrukturu; napraviti mapu; razmeniti informacije sa relevantnim subjektima; osposobiti i obučiti menadžere, radnike i specijalne službe; usavršiti sistem zaštite KI, implementirati nove tehnologije ili primeniti nove procedure ili oporaviti u slučaju da se desio neki neželjeni događaj.
Sve ovo dovodi nas do pitanja i zaključka, zašto je zaštita Kritične Infrastruktureznačajna i aktuelna? Odgovori leže u sledećim činjenicama i zaključcima: ekstremni vanredni događaji su sve učestaliji, raste broj različitih oblika ugrožavanja, a ključni element je taj da su pre svega objekti Kritične Infrastrukture sve više povezani i međusobno zavisni, a samim tim i ranjiviji. Imajući u vidu važnost KI za jednu državu,njen razvoj i unapređenje svake zajednice,kao prioritetan zadatak nameće se racionalno i efikasno upravljanje ovim javnim dobrima. To se može postići samo podizanjem svesti o značaju ZU i ostalih objekata od značaja, ulaganjem u iste, poštovanjem i sprovođenjem dugoročne državne strategije razvoja, unapređenja i zaštite Infrastrukturnih sistema.
Autorka je master bezbednosti











































































