Tag Archives: stefan jojić
PROLIFERACIJSKA KRIZA NA BLISKOM ISTOKU: SLUČAJ IRANA
U okviru programa stažiranja Treće generacije stažista SUSB 7. novembra 2022. godine održan prvi skup pod nazivom „Proliferacijska kriza na Bliskom istoku: slučaj Irana“.
Na skupu su govorili Andrej Stefanović iz Ministarstva spoljnih poslova R. Srbije, Stefan Jojić, stažista Bečkog centra za razoružanje i neproliferaciju (VCDNP) i dr Miad Nakhavali. Andrej Stefanović je stažistima SUSB predstavio ideju i značaj koncepta Zone slobodne od nuklearnog i drugog oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku, dok je Stefan Jojić govorio o Iranskom nuklearnom sporazumu i njegovoj budućnosti. Dr Miad Nakhavali je skupu predstavio iranski pogled na proliferacijsku krizu na Bliskom istoku. Moderator skupa bila je dr Marina Kostić, rukovodilac Programa stažiranja SUSB.
Čitav skup možete pogledati ovde.

Tri scenarija raspleta iranske nuklearne krize
Autor: Stefan Jojić
Zvanični Teheran je nedavno saopštio da će se, nakon visemesečne pauze, krajem novembra vratiti pregovorima o obnavljanju Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), poznatijeg kao “iranski nuklearni sporazum“. U međuvremenu, Iran je napravio značajne iskorake u obogaćivanju uranijuma, što je mnoge posmatrače navelo na zaključak da Teheran pregovore odlaže kako bi se što više približio krajnjem cilju – pravljenju nuklearnog oružja.
I zaista, obogaćivanje preko 200 kilograma na 20% i 25 kilograma uranijuma na nivo od 60% su ozbiljni koraci u tom pravcu i povod za zabrinutost međunarodne zajednice, naročito njenog zapadnog dela. Za jednu nuklearnu bojevu glavu, potrebno je oko 200 kilograma uranijuma obogaćenog na 90%, mada se i sa nižim količinama i nivoima obogaćenosti može doći do manje efikasnog učinka.
Nestrpljenje u Vašingtonu raste sa svakim otkucajem tehnološkog sata, budući da Iran poslednjih meseci ubrzava proces obogaćivanja, smanjujući tako na svega nekoliko meseci vreme neophodno za proizvodnju količine potrebne za jednu bombu. Na tih nekoliko meseci treba dodati i vreme potrebno za prebacivanje uranijuma u metalno stanje, kao i vreme za finalizaciju same nuklearne bojeve glave.
- Nuklearno naoružan Iran
Opcija gde bi Iran postao deseta država sa nuklearnim oružjem se čini kao najmanje verovatna od tri moguća scenarija. Teško da bi Turska i Saudijska Arabija nemo posmatrale još jednu nuklearnu silu u neposrednom susedstvu, pa je izvesno da bi atomski Iran podstakao dalju proliferaciju na Bliskom istoku. Oni, ali i drugi zainteresovani regionalni igrači, imali bi još jedan povod i izgovor za razvoj nuklearnog programa preko granice neophodne za njegovu komercijalnu, energetsku ili naučnu primenu.
Ovakav rezultat bi najmanje išao na ruku Zapadu, naročito Americi, koja bi najpre dobila još jednog nuklearno osposobljenog neprijatelja, da bi potom došlo do ugrožavanja čitave arhitekture međunarodnih organizacija, normi i režima za neproliferaciju i kontrolu naoružanja, koju su decenijama posvećeno izgrađivali. Zvaničnici SAD i EU su u više navrata isticali da Iranu neće dozvoliti da napravi bombu, iako nikada nisu precizirali na koji način bi ih sprečili u toj nameri ukoliko pregovori propadnu.
- Protiv-proliferacijska oružana intervencija protiv Irana
Izrael je svakako akter najmanje raspoložen da dozvoli ovaj scenario, uzmemo li u obzir da su u Tel Avivu više puta nuklearni Iran navodili kao pretnju njihovom fizičkom opstanku. Kako bi sprečili da se to i ostvari, Izraelci su najavili da će radije posegnuti za vojnom intervencijom, koja predstavlja drugi mogući ishod raspleta iranske nuklearne krize.
U Vašingtonu nikada nisu bili izričiti u vezi sa mogućnošću da budu glavni protagonisti napada na Iran, ali se iz izjava o razmatranju alternativa sporazumu, među kojima nema nuklearno naoružanog Irana, može zaključiti da bi u nekom obliku mogli da podrže preventivni udar Izraela. Nepoznanica ostaje format i način na koji bi eventualna intervencija bila izvedena.
Izrael je rešen da oružanim putem spreči Teheran da napravi nuklearno oružje, ali je neizvesno koliko bi to sami uspešno mogli da izvedu. Učestalim sabotažama, sajber napadima i atentatima, Tel Aviv već ima dugu istoriju obračuna sa iranskim nuklearnim programom, ali je odlučujući udar koji bi vratio Teheran na početak znatno kompleksnija akcija.
Izraelci imaju iskustva i sa tom vrstom angažovanja, budući da su ranije već intervenisali vojno sa namerom da rivale odvrate od nuklearnog oružja. Za razliku od izraelskih napada na iračka i sirijska nuklearna postrojenja 1981. i 2007. godine, kada je posao završen u jednom naletu, ovoga puta i meta i očekivane posledice su daleko ozbiljnije, pa sigurno da par eskadrila aviona ili dronovi neće rešiti problem.

Iranska nuklearna infrastruktura se sastoji od rudnika, istraživačkih centara i postrojenja za obogaćivanje uranijuma. Natanc, ključno iransko nuklearno postrojenje, nalazi se duboko u njihovoj teritoriji, što otežava pristup izraleskoj avijaciji. Fordo, drugo značajno postrojenje u kome se vrši obogaćivanje, još je teža meta, s obzirom da se nalazi i do 80 metara ispod površine, pa ostaje nepoznanica na koji način bi došlo do njegovog razaranja.
Iranska postrojenja su, ne samo nepristupačnija i bolje branjena nego u prethodna dva slučaja, već je za očekivati i odmazdu Teherana. Ona bi mogla biti direktna, upošljavanjem svog arsenala projektila kratkog i srednjeg dometa, ali i preko proksija (posrednika), poput Hamasa, Hezbolaha i Hutipokreta.
Pored mogućnosti za neuspeh u pokušaju da vojnim putem iranski nuklearni program vrati na početak, Izrael bi rizikovao i eskalaciju sukoba, koji bi mogao da dovede do neslućenih razaranja na izraelskoj teritoriji. Više desetina, pa i stotina hiljada projektila koje Hezbolah ima u svom posedu, ali i moguća nužnost kopnene intervencije u Libanu, morali bi se ozbiljno uključiti u razmatranje rizika koje sa sobom nosi preventivni udar na Iran.
Ceo poduhvat bi bio lakše izvodiv uz direktnu američku pomoć, ali ona ni najmanje nije izvesna, s obzirom na pomeranje fokusa sa Bliskog istoka i nedavna traumatična iskustva sa intervenisanjem u regiji. Vašington bi naravno mogao da pruži diplomatsku, logističku i tehničku podršku Izraelu. Kako se radi o visokozahtevnoj intervenciji, Izraelcima bi od značaja mogla da bude američka tehnička pomoć, poput one u vezi sa opremom za dubinsku penetraciju do mete ili letenje na velike udaljenosti.

Svesna svih rizika eskalacije, Saudijska Arabija bi se mogla držati po strani u ovom sukobu, iako bi u Rijadu radije voleli da vide razoren nego nuklearno sposoban Iran. Ipak, direktnim angažovanjem ne samo da bi narušili ugled među islamskim zemljama, već bi bili suočeni sa strahovitom odmazdom – ne toliko pogubnom zbog pokreta Huta, koliko zbog samog Irana, čiji projektili bez problema dosežu saudijsku istočnu obalu, gde su koncentrisana njihova naftna postrojenja.
Takođe, u slučaju rasplamsavanja sukoba, došlo bi do značajnih poremećaja u međunarodnoj trgovini energentima, budući da Persijski zaliv predstavlja prostor sa koga na svetsko tržište pristižu više nego značajne količine nafte i gasa. Upravo bi taj prostor bio poprište sukoba koji bi svi najradije želeli da izbegnu.
- Obnavljanje JCPOA

Zbog potencijalno pogubnih posledica po sve strane, najizvesniji je treći scenario i postizanje dogovora o obnavljanju JCPOA i to uskoro, pre nego što se pređe crvena linija i dođe do tačke sa koje nema povrataka na sporazum, kako su američki zvaničnici nedavno formulisali gornju granicu strpljenja SAD. Ukoliko imaju nameru da se sporazumeju, iransko odugovlačenje sa pregovorima i ubrzavanje procesa obogaćivanja bi se mogli protumačiti kao pokušaj da ovladaju ekspertizom i/ili ciljano osnaživanje sopstvene pozicije pred očekivani nastavak pregovora.
Da je do ovog poslednjeg već došlo, vidi se i iz izjava američkih zvaničnika koji, u isčekivanju nastavka pregovora, više ne govore o dodatnim zahtevima Iranu kao letos, već o povratku na odredbe izvornog sporazuma. Za razliku od situacije kada su Amerikanci pre više meseci insistirali da novi sporazum treba da uključi pitanja poput „iranskog malignog uticaja“ u regiji i njihovog programa balističkih projektila, ovoga puta, sudeći po izjavama ta pitanja bi mogla biti ostavljena i za period nakon postizanja sporazuma.
Kako je pozicija Amerike vremenom omekšala, prepreku brzom postizanju dogovora bi moglo da predstavlja tvrdo držanje Irana, zasnovano upravo na tome da se pravljenju oružja danas nalaze bliže nego ikad. Iranci bi mogli da insistiraju na oslobađanju zamrznutih sredstava pre postizanja konačnog dogovora, kao dokaz iskrenih namera Vašingtona, na šta je nedavno aludirao iranski šef diplomatije. Teheran bi takođe mogao da traži ukidanje sankcija koje nisu vezane za sam sporazum, poput onih uvedenih nakon 2018. godine ili onih u vezi sa balističkim projektilima i poštovanjem ljudskih prava.
Iranci bi voleli da dobiju i garancije da neki naredni predsednik neće jednostrano izvući SAD iz sporazuma, kao što je to učinio Tramp. Jedina moguća vrsta takve garancije je zakonska, za šta je potrebna dvotrećinska većina za ratifikaciju sporazuma u Senatu, što Bajdenova administracija neće moći da obezbedi.
Sa ili bez dodatnih pogodnosti, za očekivati je da Iran pristane na dogovor. Dalje razvijanje nuklearnog programa bi se, najpre zbog očekivane izolacije i dodatnih sankcija, a potom i rizika od razaranja njihove kompletne nuklearne infrastrukture, moglo ispostaviti samo kao nepotrebna avantura. U tom slučaju, Teheran bi mogao da zaboravi na ekonomski oporavak koji je preko potreban njihovoj privredi, ali i samom opstanku teokratskog režima, suočenog sa sve većim nezadovoljstvom stanovništva.
Budući da i Vašington ima interes da se sporazum obnovi, svi su izgledi da će uskoro doći do postizanja dogovora o obnavljanju JCPOA. Vraćanje ključnim odredbama originalnog sporazuma se čini kao najverovatnija opcija među mogućim modelima postizanja diplomatskog rešenja, imajući u vidu da su obe strane pod pritiskom da ne naprave značajnije ustupke. Takođe, vremenski okvir ne radi u korist dugotrajnih pregovora, pa bi rešavanje sporednih pitanja i dilema o tome šta posle isteka pojedinih odredbi izvornog sporazuma, moralo da sačeka period nakon oživljavanja JCPOA.
ODRŽANA ON-LINE TRIBINA SUSB CENTRA ZA NEPROLIFERACIJU, KONTROLU NAORUŽANJA I RAZORUŽANJA
Centar za neproliferaciju, kontrolu naoružanja i razoružanje SUSB održao je on-line tribinu pod nazivom “Kontrola naoružanja nakon NATO samita, iranskih predsedničkih izbora i u svetlu predstojeće desete pregledne konferencije NPT” 29.6.2021. godine sa početkom u 18.00 časova.
Skup je otvorila dr Marina Kostić, rukovodilac Centra koja je pozdravila učesnike i govorila na temu nedavno održanog NATO samita i odredbama o kontroli naoružanja koje su sadržane u Završnom dokumentu sa ovog samita. Ona je istakla stav NATO da dokle god postoji nuklearno naoružanje NATO nastavlja da bude nuklearni savez. Takođe, istakla je značaj odvraćanja u sveukupnoj startegiji odbrane NATO i posebno naglasila ulogu koja se daje američkim strateškim snagama, nezavisnim nuklearnim snagama Britanije i Francuske, kao i evropskih država na kojima se nalazi nuklearno naoružanje SAD a koje se ne pominju pojedinačno u završnom dokumentu NATO. Takođe, istakla je i značaj koji NATO nastavlja da daje protivraketnoj odbrani u Evropi, a koja je, kako se navodi u dokumentu, namenjena odbrani od pretnji koje dolaze izvan evroatlantskog prostora, pre svega sa proliferacijom balističkih raketa, i nije usmerena protiv Rusije. NATO je, takođe, ponovio stav da ne podržava usvajanje Ugovora o zabrani nuklearnog naoružanja već da podržava NPT, stratešku kontrolu naoružanja između SAD i Rusije i uključivanje Kine, kao i da će NATO odgovoriti na razmeštanje ruskog nestrateškog naoružanja budući da ruski predlog za moratorijum na razmeštanje ove vrste naoružanja smatra nekredibilnim i neprihvatljivim. NATO će izvršiti i reviziju sveobuhvatne politike za prevenciju širena oružja za masovno uništenje i podržati modernizaciju Bečkog dokumenta.

Stefan Jojić, doktorant Fakulteta političkih nauka skupu se obratio na temu izazova održavanja JCPOA i iranskog nuklearnog programa nakon iranskih predsedničkih izbora. On je predstavio suštinu i značaj Zajedničkog akcionog plana i interse koji su stajali iza njegovog zaključivanja. Takođe, upoznao je prisutne sa postupcima koje su strane preduzele u cilju implementacije ovog Ugovora i okolnostima koje su dovele do njegovog napuštanja od strane SAD. Stefan je izneo i glavne argumente za i protiv povratka SAD u ovaj sporazum a koji se iznose u okviru debate koje se trenutno vodi u SAD, interes Irana da se vrati odredbama sporazuma, kao i suprotstavljeni odnos SAD i EU po ovom pitanju. On je naveo i da novoizabrani presdednik Irana Raisi, koji se ocenjuje kao konzervativni i kontroverzni lider i mogući naslednik vrhovnog vođe Irana, ima pozitivan stav prema obnavljanu JCPOA kao i sam vrhovni vođa. Stefan je izneo i procenu da će postojeći pregovori i medijacija EU o povratku SAD u JCPOA uroditi plodom i da će se ovaj sporazum obnoviti već ove godine i strane vratiti u njegove okvire iz 2015. godine.

Andrej Stefanović, doktorant Fakulteta političkih nauka govorio je na temu glavnih pitanja i izazova predstojeće pregledne konferencije NPT. U prvom delu izlaganja, on je upoznao pristne sa značajem i odredbama NPT-ja, kao i sa karakterom i svrhom preglednih konferencija koje se održavaju svake pete godine. U drugom delu izlaganja Andrej je detaljnije upoznao prisutne sa funkcionisanjem pripremnih konferencija NPT i radom komiteta između preglednih konferencija. On je istakao da je manje od polovine preglednih konferencija rezultovalo dogovorom i završnim dokumentima, a posebno istakao onu iz 1995. godine kada je NPT produžen neograničeno i usvojena Rezolucija o uspostavljanju Zone slobodne od oružja za masovno uništenje na Bliskom Istoku. Istakao je da je ovo pitanje i jedno od ključnih pitanja razdora na preglednim konferencijama. On je naveo da postoji ponovna mogućnost odlaganja desete pregledne konferencije NPT budući da se neke države zalažu za konferenciju sa prisustvom umesto virtuelnu. On je naglasio i da će naglasak na ovoj preglednoj konferenciji biti na nuklearnom razoružanju, posebno u svetlu krize sporazuma o kontroli naoružanja, produžetka Novog START-a i stupanja na snagu TPNW. Još neke od tačaka razmatranja biće, po Andrejevoj oceni, i smanjivane fizionog materijala, ublažavanje nuklearnog rizika u svetlu nove konfrontacije velikih sila i potvrđivanje principa da nuklearni rat ne sme da se vodi i da se ne može dobiti, politika „no-first use“ i zona slobodne od oružja za masovno uništenje na Bliskom Istoku, iako je ovo pitanje u značajnoj meri izmešteno iz razmatranja na preglednim konferencijama NPT..

U diskusiji su razmatrana značajna pitanja poput posledica povećanja gornje granice broja nuklearnog naoružanja UK po režim neproliferacije, posledica neobnavljanja JCPOA po regionalnu bezbednost i zaoštravanja odnosa na Bliskom istoku, kao i odnos razmatranih pitanja po nacionalnu bezbednost Republike Srbije.
NAJAVA “ZOOM-MEETING” TRIBINE SUSB CENTRA ZA NEPROLIFERACIJU, KONTROLU NAORUŽANJA I RAZORUŽANJA
Strategija za globalnu Britaniju u veku nadmetanja – između imperijalne nostalgije i rizika od prenaprezanja
Autor: Stefan Jojić – SUSB
Nedavno objavljeni dokument britanske vlade pod nazivom Global Britain in a competetive age: The Integrated Review of Security, Defence, Development and Foreign Policy na više od sto strana pruža uvid u sveobuhvatnu strategiju kojom vlada namerava da osigura nacionalnu bezbednost, ojača međunarodni položaj i obezbedi prosperitet zemlje u novim okolnostima koje će definisati međunarodne odnose u decenijama pred nama.
Ključna novina je razdruživanje sa Evropskom unijom, koje zahteva novu vrstu strateškog razmišljanja donosioca odluka u Londonu. Globalna Britanija, ne samo kao deo jednog od dva stuba zapadnog političkog korpusa, već kao, pored EU i SAD, jedan od njegova tri stuba, postaje ideal koji bi narednih nekoliko generacija političara trebalo da sledi. U tom svetlu treba razmatrati i ovu sveobuhvatnu strategiju – kao uputstvo za materijalizaciju nove globalne Britanije.
Najznačajnija međunarodna okolnost je transformacija međunarodnog poretka u multipolarni i pomeranje težišta ekonomskih i političkih zbivanja sa prostora severnog Atlantika na prostor Indo-Pacifika. Sa jedne strane, strategija priznaje sve veći značaj ovog prostora u globalnim ekonomskim tokovima, videći u novim tržištima i priliku za razvoj Ujedinjenog Kraljevstva (UK). Sa druge, Indo-Pacifik je označen kao prostor od prvorazrednog geopolitičkog značaja, dok je snaženje Kine prepoznato kao najznačajnija sistemska promena koja će profilisati međunarodne odnose u predstojećim decenijama.
Od izvesnog značaja je i pandemija virusa kovid-19, koja je odložila i samo objavljivanje dokumenta. Globalna pandemija, koja je ogolila pravu takmičarsku prirodu međunarodnih odnosa i čije se krajnje posledice po međunarodni poredak ne mogu sa sigurnošću predvideti, zasigurno je bila od uticaja na strateško promišljanje tima stručnjaka zaduženog za izradu dokumenta, na čelu sa istoričarom Džonom Bjuom.
Ulaganje u istraživanje i razvoj predstavlja bitnu komponentu ove strategije, budući da od ulaganja u nove tehnologije zavise i bezbednost i prosperitet Ujedinjenog Kraljevstva. Prema strategiji, plan vlade UK je da očuva mesto naučne i tehnološke supersile do 2030, za šta su u narednom periodu predviđena znatna finansijska sredstva. Ulaganje u istraživanje i razvoj je na više mesta podvučeno kao centralna komponenta osiguravanja britanske kompetitivnosti u vreme kada tehnološki procesi sve više oblikuju međunarodne odnose. Kao jedan od načina za postizanje tehnološke prednosti u odnosu na druge, strategija prepoznaje atraktivnost UK za mlade talente iz sveta nauke i u tom smislu predviđa mere kojim će Britanija i u budućnost nastaviti da privlači naučnike iz svih krajeva sveta.
Ta meka moć, umnogome bazirana na vrednostima i otvorenosti britanskog društva, predstavlja(će) jedan od ključnih elemenata sveukupne britanske moći. Pored razvijenog obrazovnog sistema i atraktivnosti Britanije za kreativne ljude iz inostranstva, kao elemente njene meke moći strategija navodi uticaj britanskih medija, u prvom redu BBC-ja, kao i njena kulturna i sportska dostignuća. Ovi elementi bi zajedno trebalo da u izvesnoj meri oblikuju svest i privole narastajuću globalnu srednju klasu Britaniji.
Iako strategija prepoznaje meku moć kao značajan deo sveukupne moći UK, ona ni na koji način ne zanemaruje važnost tvrde moći, naročito kada se govori o povećanju bezbednosnih potencijala zemlje. U svrhu modernizacije britanske vojne sile, vlada je najavila najambiciozniji program investicija u odbranu od okončanja Hladnog rata. Obim ulaganja, koja će na godišnjem nivou daleko premašiti 2% BDP koji se očekuju od države članice NATO, podrazumeva investiranje u sofisticiranu opremu – od osavremenjivanja mornarice do modernizacije nuklearnog arsenala. Kao očigledan signal rasta globalnih ambicija UK može se uzeti najavljeno povećanja broja nuklearnih bojevih glava sa 225 na 260, iako se vlada 2010. godine obavezala na smanjenje njihovog broja na 180. Britanija je, takođe, najavila da će ići u korak sa sve većom sekuritizacijom u novim domenima – svemiru i sajber prostoru.
Da jačanje vojnih sposobnosti neće biti puko nagomilavanje kapaciteta najbolje govori najava znatno većeg globalnog prisustva vojske Ujedinjenog Kraljevstva. Pored ulaganja u nove i modernizacije postojećih uporišta od Gibraltara do Singapura, vlada je najavila veći globalni angažman britanskih vojsnih snaga– one će češće i na duže vremenske periode biti raspoređivane na zadacima u inostranstvu.
Uprkos znatno većoj okrenuosti sebi, strategija britanske vlade ni na koji način ne vidi unilateralizam kao put do osiguranja sopstvene bezbednosti i prosperiteta, ističući neophodnost saradnje sa NATO partnerima na ostvarivanju ovog cilja. Ona podvlači značaj odnosa sa SAD, koje vide kao svog najznačajnijeg saveznika. Takođe, ona ističe značaj saradnje sa EU u slučajevima gde dolazi do podudaranja interesa, poput bezbednosti i borbe za očuvanje klime, priznajući da je razlaz sa EU omogućio Britaniji znatno lagodniju poziciju za izbor sopstvenog modela ekonomskog i političkog razvoja.
U tradicionalnim saveznicima Britanija će tražiti i partnera za očuvanje/oblikovanje međunarodnog poretka, verovatno ključnog međunarodnog prioriteta u vremenu sve veće kompetitivnosti. Kao prikladan pristup strategija ističe globalno udruživanje država koja baštine sličan (Zapadni) sistem vrednosti, sa ciljem uravnoteživanja uticaja onih koji na drugačiji način vredniju demokratiju, ljudska prava ili slobodu medija. U tom smislu, vlada najavljuje, ne samo odbranu postojećeg poretka, već i proaktivan pristup oblikovanja međunarodnih institucija, režima i normi u budućnosti.
Kao najznačajniji sistemski izazov i najznačajniju globalnu geopolitičku okolnost, strategija na više mesta navodi Kinu. Iako su izbegnute grube reči kada se govori o kineskom izazovu, iz dokumenta se jasno da razumeti da će Kina biti jedan od glavnih aktera u međudržavnom i nadmetanju između demokratskih i autoritarnih sistema. Ona je prepoznata i kao država najveća pretnja ekonomskoj bezbednosti Ujedinjenog Kraljevstva. Kao optimalan scenario, navodi se izgradnja okvira u kome se, uz očuvanje sopstvenih vrednosti i mogućnosti za saradnju, može upravljati neslaganjima i različitostima.
Znatno oštriji rečnik je rezervisan za Rusiju, koju stratezi u Londonu ne vide kao izazov, već kao aktivnu i direktnu pretnju. Najbolji odgovor ruskoj pretnji vlada vidi u združenom delovanju NATO saveznika i kombinaciji vojnih, diplomatskih i obaveštajnih sredstava kako bi se ojačala kolektivna bezbednost na prostoru Evrope. Po svom negativnom uticaju na svetsku politiku, Rusija je stavljena rame uz rame sa Iranom i Severnom Korejom, a najavljena izmena i usvajanje nove legislative koja će britanskim bezbednosnim snagama omogućiti efikasniju borbu protiv špijunaže i drugih ne-ratnih pretnju, upravo se može razumeti kao instrument za obračun sa onim što u Londonu vide kao maligni ruski uticaj.
Pored tradicionalnih elemenata britanske bezbednosne agende, kao što je oponiranje Rusiji, ovaj strategijski dokument u najvećoj meri predstavlja odgovor na nove okolnosti – transformaciju međunarodnog sistema i sve veće nadmetanje među državama sa jedne, i izlazak UK iz Evropske unije sa druge strane. U okolnostima gde se kao direktna posledica Bregzita pojavljuje želja za restauracijom britanske posebnosti, prestiža i globalne moći, donosioci odluka u Londonu će naročito morati da vode računa o ravnoteži između imperijalne nostalgije i rizika od imperijalnog prenaprezanja. Rizik od prenaprezanja ili napuštanja ambicioznog plana je veliki, imajući u vidu da su za obnovu britanskog primata predviđena znatna finansijska ulaganja, od kojih mnoga otpadaju na uvećanje odbrambenih sposobnosti i druge ne-profitne aktivnosti. Rizik koji sa sobom nosi globalizacija britanskih ambicija je veći tim pre što se ona odvija u okolnostima globalne recesije izazvane pandemijom virusa kovid-19 i očekivanog pada britanske ekonomije usled napuštanja EU. I globalna pandemija sa nesagledivim političkim posledicama, i radikalni zaokret kakav je izlazak iz EU, međutim, zahtevali su jedan sveobuhvatan pristup redefinisanja sopstvene uloge u svetu, kakav je i predstavljen ovim dokumentom.












































































