Tag Archives: MUP
Da li je MUP ima kapacitete i volju za saradnju sa OCD i na koji način?
Dana 23.03.2023.godine pisarnica MUP-a je zaprimila Urgeniciju Strukovnog udruženja sektora bezbednosti, a zbog evidentnog i dugog “ćutanja uprave” tj. ovog ministrastva a na veliki broj upućenih dopisa i zahteva sa naše strane. MUP-u još od vremena kada je ministar bio g-din Vulin tačnije dopisom od dana 09.11.2020.године (pa čak i ranije) nije našao za shodno da odgovori niti na jedan naš poziv ili pismeni dopis.
S’obzirom da nismo dobili niti jedan telefonski poziv, a kamo li smisleni pisani odgovor na naše dopise zaista predug period, počinjemo da se pitamo da li pisarnica MUP-a uopšte radi ili MUP ne želi da saradjuje ili to radi izuzetno selektivno i prema potrebi javnosti samo kada se ista alarmira i poprimi politički kontekst.
Nažalost, čini nam se da se MUP ipak ne menja kada je u pitanju praksa izuzetno selektivne ili čak nikakve saradnje i komunikacije sa trećim zainteresovanim i pozvanim stranama kao što su profesionalna/stručna NVO i sindikati u policiji.
Nama slične smo prepoznali kada je ta (ne))saradnja i (ne)uvažavanje (ili bar nedovoljno) i kod jednog od policijskih sindikata – “Sloga”, koji su pokazali po našoj oceni zaista predan i profesionalan rad, pun vere u bolje promene prakse i rešenja MUP-a i Direkcije Policije od dolaska g-dina B. Gašića za ministra. Vidimo da malo šta od rečenog i pokazanog dobija epilog u praksi nakon imenonavanja g-dina B. Gašića za ministra i pozdravljenih prvih reakcija na negove postupke u prva dva meseca rada osim estetike i uslova u objekatima MUP-a.
Moram da kažem da smo zaista imali veoma veliku veru i nadanja da će ovaj put konačno biti mnogo drugačije i biti pozitivnija atmosfera i prilika za korektnu i kvalitetnu saradnju. Ali i dalje se nastavlja stara praksa i nepoštovanje zainteresoanih strana u OCD sektoru, koje su zaista pozvane da stručno i profesionalno komentarišu i deluju po pitanju stvari iz oblasti bezbednosti i policije, a ne politike.
SUSB se nada da će se MUP i Direkciija policije konačno okrenuti drugačijoj pozitivnoj praksi kakvu smo očekivali dolaskom g.dina B. Gašića na čelo MUP-a i posvetiti se suštinskoj i doslednoj saradnji i komunikaciji sa zaintersovanim stranama iz struke tj iz sektora OCD.
SUSB ne vidi smisao u daljem traženju i očekivanju bilo kakve saradnje i poštovanja MUP-a, jer osnovne komunikacije niti poštovanja stručnog dela javnosti i profesionalnih OCD od strane MUP-a već isuviše dugo NEMA!
Nadamo se da će ministar unutrašnjih poslova, g.din B. Gašić uspeti da se izbori na ovoj poziciji i pokaže u praksi njegovu volju i rešenost da makar sasluša i odgovori na upućene dopise i zahteve zaintersovanih strana iz stručne javnosti iz redova OCD i sindkata Policije koji se bore za radnike MUP-a i bolju bezbednost u društvu, te i nešto od toga što proceni kvalitetnim sporovede u praksi. Takođe se nadamo da će mu njegovi saradnici biti dosledna suštinska podrška u tom smeru i da će pratiti njegove narative u praksi koje i sam g-din Gašić verujemo zastupa u interesu bolje bezbednosti građana i države, rada policije i MUP-a i inetersa policajaca na terenu.
Smataramo da je dobra i otvorena korektna saradnja, pa tako i dvosmerna komunikacija ključ svakog uspeha i napretka te se ipak nadamo da ćemo to konačno videti jednog dana i kod nas.
Niže u tekstu se nalaze neki od linkova sa sajta policijskog sindikata – “Sloga” kao i naš poslednji dopis upućen ministru g-dinu B. Gašiću.
https://sindikatpolicije.org.rs/?p=5265
https://sindikatpolicije.org.rs/?p=5481
https://sindikatpolicije.org.rs/?p=5413
Scan Urgencija Gašiću
Propisi i prakse vezane za oružje u Srbiji: kritički osvrt i analiza novih mera
Autorka: Hana Pollak
Srbija apsolutno prednjači po broju oružja u rukama civila u Evropi. Na globalnom nivou, nalazi se na trećem mestu, a iznad su samo Sjedinjene Američke Države i Jemen, u kome još uvek bukti građanski rat. Procenjuje se da u privatnom posedu ima oko dva miliona komada oružja, kako legalnog, tako i ilegalnog, što znači da na svakih 100 stanovnika, dolazi 30 komada oružja.[1] Srbija je takođe i izvor protoka velike količine ilegalnog oružja, koje se uglavnom kreće ka Zapadnoj i Severnoj Evropi.[2] Veliki deo oružja je ostao u rukama civila od ratova devedesetih godina, a među stanovništvom preovlađuje kult držanja oružja u kući.
Nakon dva masovna ubistva počinjena u Beogradu 3. i 4. maja, predsednik Srbije je 5. maja 2023. godine najavio a Vlada istog dana usvojila niz novih mera, usmerenih na smanjenje broja oružja u privatnom posedu.[3] Kada pričamo o kontroli konvencionalnog oružja, trebalo bi da se fokusiramo na više tačaka. Koliko je lako nabaviti oružje i koji su uslovi koje lice treba da ispuni, kako i koliko često se nosilac kontroliše tokom trajanja dozvole, da li postoje sveobuhvatne strategije za razoružavanje, kao i koliko je efikasna razmena informacija pri analizi uspešnosti kontrole. Bitno je i relativno često ažurirati podatke kako bi uspeh određene politike bio praćen. Pored toga, trebalo bi obratiti pažnju i na praksu sprovođenja propisa.
Ova materija je u našoj državi obrađena u Zakonu o oružju i municiji koji poznaje dozvolu za nabavku oružja i dozvolu za nošenje oružja.[4] Osim iz razloga zaštite lične bezbednosti, pravna i fizička lica mogu nabavljati oružje za lovačku ili sportsku delatnost i zbog kolekcionarstva. Lice koje podnosi zahtev za dozvole mora biti punoletno, zdravstveno sposobno i obučeno za nošenje i korišćenje oružja. Pored toga, ne sme biti krivično osuđivano ili kažnjavano za prekršaje iz oblasti javnog reda i mira. Još jedan od uslova jeste bezbednosna provera mesta prebivališta i radnog mesta. Potrebno je obezbediti uslove za bezbedan smeštaj i čuvanje oružja. Načelno, srpsko zakonodavstvo se ne razlikuje mnogo od propisa ostalih država regiona ali i pored toga, imamo najveći broj oružja u privatnom posedu. Jedini izuzetak je Albanija, gde samo lica na partijskim i državnim funkcijama mogu dobiti dozvolu za nabavku i nošenje oružja.
Zdravstvenu sposobnost treba dokazati lekarskim uverenjem, koje je do sada, trajalo 5 godina. Pored fizičkog, treba proveriti i mentalno zdravlje podnosioca zahteva, međutim specifičnosti provera propisuje ministar zdravlja. Postavlja se pitanje koliko je svrsishodno vršiti ove preglede ukoliko će to biti samo jednom u 5 godina, kao i na koji način se na jednom pregledu može izvršiti evaluacija mentalnog stanja. Takođe, postoji diskrepancija između obaveza koje lekari imaju u državnim i u privatnim ustanovama. Kada nadležni organi izdaju dozvolu za oružje, MUP o tome treba da obavesti izabranog lekara, koji od tog trenutka ima zakonsku obavezu da prati promene u zdravstvenom stanju nosioca oružja. Međutim, postoji veliki broj lica koja se leče privatno, i izabrani lekari u državnim klinikama nemaju način da ispunjavaju svoju obavezu, a univerzalan način razmene informacija ne postoji[5].
Iako definitivno postoji mesta za dopunjavanje zakonodavstva, moramo obratiti pažnju i na sprovođenje već postojećih mera na terenu. Naime, praksa policijskih stanica, vezana za poštovanje propisa, nije ujednačena. Postoji podatak o tome da neke policijske stanice u Srbiji daju mnogo više dozvola od drugih, koje su pak rigidnije. Ovo može biti, kako zbog različitog broja stanovnika u različitim opštinama, tako i zbog stvarne „lakše“ primene procedura. Ukoliko je zaista u pitanju ovo drugo, da se zaključiti da ili način obuke policijskih službenika, ili nadzor nad njihovim zadacima predstavlja problem za potpunu implementaciju propisa.
Pri proveri mesta prebivališta, policijski službenici nisu u obavezi da razgovaraju sa partnerom i ostalim članovima porodice, a rodna perspektiva nije uvrštena u propise. Statistički podaci izneti u SEESAC-ovoj analizi “Rod i malokalibarsko i lako oružje u Jugoistočnoj Evropi“, pokazuju da je većina nosilaca oružja muškog pola, a muškarci su i sami najčešće žrtve nasilja počinjenog vatrenim oružjem.[6] O propustima u praksi, kao i o neusklađenosti propisa sa problemima rodno zasnovanog nasilja, govori i najnoviji primer iz Novog Sada. Žrtva femicida, prijavila je svog bivšeg partnera, kome je bila izrečena zabrana prilaska i kontaktiranja. Uprkos činjenici da su nadležne institucije znale da se radi o licu koje radi u prodavnici oružja, da je lovac kao i da mu je ranije oduzimana dozvola za posedovanje oružja, one su zažmurile.[7] Od početka godine, u Srbiji je izvršeno sedamnaest femicida od kojih je pet počinjeno vatrenim oružjem.[8] Akcioni planovi vezani za ravnopravnost polova u regionu ne bave se kontrolom oružja.
Akcioni planovi u kontekstu međunarodnih obaveza, trebalo bi da najpre isprate preuzete obaveze iz dva dokumenta. Srbija je deo Mape puta za rešavanje ilegalnog posedovanja, zloupotrebe i krijumčarenja lakog i malokalibarskog oružja, usvojene na Samitu o Zapadnom Balkanu u Londonu 2018. godine. Fokus Mape jeste usklađivanje regulativa država regiona sa zakonodavstvom Evropske unije, kao i smanjivanje količine oružja u rukama civila. Godišnji izveštaj koji prati implementaciju ove inicijative iz 2020 godine, pokazuje da je Srbija samo delimično uskladila svoje zakonodavstvo na propisan način.[9] Pored ove inicijative, još jednu međunarodnu obavezu predstavlja i Akcioni program Ujedinjenih Nacija za malo i lako naoružanje.
Šta se dešava na planu kontrole oružja trenutno i da li nove mere imaju adekvatan domet? Predsednik Republike Srbije je u javnom obraćanju, sazvanom povodom dva masovna ubistva, predložio niz novih mera, koje je Vlada u rekordno brzom roku usvojila. U pitanju je proces od samo nekoliko sati nakon njihove javne najave. Konsultacije sa sektorom civilnog društva nisu obavljene, i za sada nije objavljen referentni okvir za praćenje napretka novih politika. Najpre, uveden je moratorijum na izdavanje novih dozvola za nabavku oružja, u trajanju od dve godine. U roku od tri meseca, najavljene su revizije svih izdatih dozvola, kao i provere da li se oružje propisno drži na mestu stanovanja.[10] Što se izmene zakonodavstva tiče, predviđeno je pooštravanje uslova za držanje kratkog oružja i obavezan otkup ukoliko ti novi uslovi ne budu ispunjeni, retroaktivno. Naglašeno je i da će se lekarske provere koje podrazumevaju i psihološke i psihijatrijske preglede, sada sprovoditi na svakih šest meseci a zatim i na godinu dana.[11] Nije naglašena volja da se podaci državnih i privatnih ustanova objedine u jednu bazu podataka, niti je bilo reči o odgovornostima privatnih lekara. Sledi i pooštravanje kriterijuma za nabavku lovačkog oružja. Započeta je i velika kampanja dobrovoljne predaje oružja. Do 7. juna 2023, (8. juna je prvobitno bio rok za predaju nelegalnog oružja građana), prikupljeno je više od 78.000 komada oružja i minsko-eksplozivnih naprava, a akcija je produžena do 30. juna.[12]
Čini se da navedene mere ipak ne sadrže fokus na otklanjanju praznina između prakse i propisa a nadzor rada policijskih stanica i nadležnih službenika pri izvršavanju svojih dužnosti vezanih za kontrolu naoružanja se ne spominje. Formiranje istražnih komisija u okviru MUP-a bi moglo biti korisno rešenje. Na taj način bi se došlo do podataka koji bi koristili za napredovanje procedure obuka za bezbednosne provere kao i izmene mehanizma kontrole unutar policijskih stanica. Trebalo bi pristupiti pravljenju baze podataka koja bi omogućila nadležnim organima da efikasno ispunjavaju svoje zakonske obaveze, jer bez ovakvih alatki, zakon ostaje samo mrtvo slovo na papiru, kako god se on sada izmenio.
Mediji su spomenuti samo u kontekstu prikazivanja nasilnog sadržaja a kampanje usmerene na podizanje svesti o kultu držanja oružja u kući nisu čak ni uzete u obzir. Ovo je vrlo bitna stavka, s obzirom na prisutan mentalitet o ugroženosti stanovništva, pogotovu u kontekstu dešavanja na jugu države. Postoji struja koja je protiv razoružanja i vrlo je često čuti parolu da je tako nešto nužno za „ne daj Bože“. Jedan od argumenata je i sentimentalna vrednost koja se može vezati za vatreno oružje, pogotovu ako je u porodici generacijama. U ovom slučaju, bilo bi potrebno da se građani informišu o onesposobljavanju vatrenog oružja. Ova tematika se može posmatrati i kao manifestacija nepoverenja prema državi i njenim institucijama, te bi trebalo raditi na poboljšanju kvaliteta ovih odnosa, počevši od ispravljanja grešaka.
Reakcija je izostala čak i što se rodne perspektive tiče. Propuštena je prilika da se uvedu mere vezane za evaluaciju porodičnih odnosa. Primer dobre prakse je Kanada, gde je uvedena obaveza nadležnih institucija da pronađu i obaveste bivše partnere podnosioca zahteva za nabavku oružja.[13] Još uvek je preko potrebna obuka policijskih službenika o rodno zasnovanom nasilju. Treba prihvatiti činjenicu da su žene uglavnom zlostavljane dosta puta pre nego što podnesu formalnu tužbu.
O prevenciji tokova ilegalnog oružja takođe nije bilo reči a trenutne kazne za posedovanje ilegalnog oružja su male. Zakonodavstvo u ovom kontekstu, nije dovoljno harmonizovano u skladu sa međunarodnim obavezama, po proceni Evropske unije[14]. Uprkos uspešnosti kampanje dobrovoljne predaje oružja, možemo sa sigurnošću zaključiti da se kriminalni tokovi, koji se bave prodajom ilegalnog oružja, nisu našli pozvanim da predaju svoje arsenale.
Uporednom analizom pređašnje navedenih praksi sa novom „strategijom“, možemo zaključiti da se one, izuzev moratorijuma i češćih pregleda zdravlja lica koja poseduju oružje, ne razlikuju dovoljno. Pored sadržajnih rupa ove nove taktike, metodologija sprovođenja, kao i način analize rezultata ovih politika, uopšte ne postoji. Čak i nameravani ciljevi poput procenta oružja za koje se procenjuje da će biti oduzeto, deluju poprilično skromno. Pored mnogobrojnih praksi iz sveta, poput onih u Kanadi, Norveškoj ili Australiji, kao i brojnih inicijativa čijih smo deo, nekako je propuštena prilika da se iskoristi adekvatan pristup koji će biti u skladu sa međunarodnim obavezama. Stiče se utisak da je propušteno da se razoružavanju pristupi na sveobuhvatan i taksativan način. Uprkos ovim zaključcima, ipak moramo uzeti u obzir hitnost situacije, i nužnost brzog reagovanja.
Međutim, vrlo je bitno da se o ovoj tematici povede javna rasprava, kao i da se dodatno formulišu i konkretizuju mere koje bi bile u javnom interesu i u skladu sa međunarodnim obavezama.












































































