Category Archives: Aktuelno
PASS as co-organizer of the scientific conference “New World – New Reality?”
Scientific diplomacy in 2022 is substantial not only for the development of science but also to preserve the dialogue of researchers from different countries on topical issues of world development.
Therefore, the authors of the book Science Diplomacy, editors of the scientific journals Global Processes and Russian Political Science – Zoran Vitorovich and Andrei Gorokhov, propose the project Science Diplomacy for international dialogue.
As part of this project, they are organizing an international online scientific conference New World – New Reality? to discuss topical issues and problems.

Scientific organizations and scientists from different countries are invited to support their initiative and become partners or participants in this project and the planned conference.
We also consider it unacceptable to discriminate against scientists, scientific organizations based on national or state principles – we are sure that all researchers have equal rights, regardless of their citizenship, religion, or skin color.
The following sessions are expected within the framework of the conference:
- Politics and security: the world order and the prospects of globalization.
- Covid-19 pandemic: time to take stock?
- Scientific diplomacy in modern international conditions.
- Religion and faith – factor of conflict or stability in the modern world?
- The impact of robotics, artificial intelligence, and other new digital technologies on socio-political processes.
- National and global priorities in the modern economy.
Professional Association of Security Sector is one of many Co-organizers of the Conference that recognize the need for such scientific dialogue.
POZIV SUSB ZA UČEŠĆE U TRENINGU ZA PISANJE PROJEKATA I DISKUSIJI O BUDUĆNOSTI EVROPE
Strukovno udruženje sektora bezbednosti (SUSB),kao članica konzorcijuma think-tank organizacija zaduženih za realizaciju projekta „Unapređenje veština organizacija civilnog društva/nevladinih organizacija na Zapadnom Balkanu i Moldaviji“,koji finansira Višegradski fond, poziva mlade aktiviste (od 18 do 30 godina starosti) OCD/NVO i one koji to žele da postanu da se prijave za trening o upravljanju projektima i diskusiji o budućnosti Evrope.
Trening za pisanje projekata će se održati 11. aprila 2022. godine,a diskusija o budućnosti Evrope, u skladu sa formatom aktuelne Konferencije o budućnosti Evrope (https://futureu.europa.eu/?locale=en), 12. aprila 2022. godine u Beogradu. Trening i diskusiju će realizovati i voditi eksperti think tank-ova iz zemalja Višegradske grupe.
Prijave za učešće se vrše slanjem Biografije e-mailom na adresu security.sector.ngo.gs@zoho.com najkasnije do 1. aprila 2022. godine.
Nakon realizacije treninga i diskusije učesnici će se angažovati na pisanju kratkog eseja/bloga na temu po svom izboru, a koja će se doticati pitanja demokratizacije ili podrške civilnom društvu u njihovoj zemlji i istovremeno raspravljati o budućnosti EU u pogledu proširenju na Zapadni Balkan i procesa pridruživanja Moldavije. Iz svake članice za realizaciju projekta biće izabrana dva učesnika na osnovu najboljeg eseja/bloga koji će pohađati Letnju školu koja će se održati u Crnoj Gori.
Više informacija mogu se naći na sajtu nosioca projekta Strategic Analysis: https://www.strategicanalysis.sk/ngos-csos-skills-enhancement-in-the-western-balkans-and-moldova/
SUSB ČLAN KONZORCIJUMA ZA REALIZACIJU PROJEKTA „UNAPREĐENJE VEŠTINA OCD/NVO NA ZAPADNOM BALKANU I MOLDAVIJI“,PODRŽANOG OD STRANE VIŠEGRADSKOG FONDA
Strukovno udruženje sektora bezbednosti (SUSB) je u januaru 2022. godine postalo članica konzorcijuma koji okuplja nevladine i think tank organizacije sa područja Zapadnog Balkana i Moldavije radi realizacije projekta „Unapređenje veština organizacija civilnog društva/nevladinih organizacija na Zapadnom Balkanu i Moldaviji“. Projekat finansira Višegradski fond a partneri na realizaciji projekta su organizacije civilnog društva iz regiona.
Implementacija projekta u Srbiji (Beograd) će se realizovati u terminu 11. i 12. april 2022. godine.Prvi dan realizacije projekta u Beogradu, 11. april 2022. godine okupiće mlade aktiviste (od 18 do 30 godina starosti) OCD/NVO i one koji to žele da postanu radi treninga o upravljanju projektima. Drugi dan, 12. april 2022. godine imaće za cilj diskusiju o budućnosti Evropeu skladu sa formatom aktuelne Konferencije o budućnosti Evrope (https://futureu.europa.eu/?locale=en), tokom koje će projektni tim prikupiti preporuke i stavove predstavljene u diskusiji i predstaviti ih u završnom izveštaju projekta.
Trening i diskusiju će realizovati i voditi eksperti think tank-ova iz zemalja Višegradske grupe. Koordinator projekta za Srbiju je dr Marina T. Kostić, generalni sekretar SUSB. Pomoćnik koordinatora projekta je Stefan Jojić.
Prijave za učešće u treningu za pisanje projekata i diskusiji o budućnosti EU, koje se sastoje od Biografije i motivacionog pisma,mogu se poslati e-mailom na adresu security.sector.ngo.gs@zoho.com najkasnije do 15. marta 2022. godine.
Projekat ima za cilj da unapredi „meke“ veštine OCD/NVO zajednice kako bi se u regionu Zapadnog Balkana i Moldaviji povećalo profesionalno demokratsko učešće građana u javnim raspravama i podstaklo njihovo profesionalno razmišljanje o budućnosti Evrope. Projekat će obučiti članove OCD/NVO u svakoj od učesnika projekta o veštinama upravljanja projektima, što će im omogućiti da koriste ove veštine kako bi se povezali, unapredili svoju participaciju u društvenom životu svojih zajednica, sarađivali više sa EU i učestvovali u debatama o budućnosti EU i Zapadnog Balkana i Moldavije.
Nakon ovih skupva učesnici će se angažovati na pisanju kratkog eseja/bloga na temu po svom izboru, a koja će se doticati pitanja demokratizacije ili podrške civilnom društvu u njihovoj zemlji i istovremeno raspravljati o budućnosti EU u pogledu proširenju na Zapadni Balkan i procesa pridruživanja Moldavije. Iz svake članice za realizaciju projekta biće izabrana dva učesnika na osnovu najboljeg eseja/bloga koji će pohađati Letnju školu koja će se održati u Crnoj Gori. Na Letnjoj školi će dodatno produbiti svoju obuku kako bi i sami postali treneri (train-the-trainers).
Više informacija mogu se naći na sajtu glavnog nosioca projekta Strategic Analysis: https://www.strategicanalysis.sk/ngos-csos-skills-enhancement-in-the-western-balkans-and-moldova/
STAVOVI JAVNOG MNJENJA O ODNOSIMA NA BALKANU U BUDUĆNOSTI
Autor: Marko Žunjić
Istraživanje o stavovima javnog mnjenja o odnosima na Balkanu u budućnosti sprovedeno je u okviru Programa stažiranja druge generacije stažista Strukovnog udruženja sektora bezbednosti (SUSB). Cilj istraživanja je bio da ispita stavove građana Republike Srbije o budućnosti odnosa između država na Balkanu, posebno u narednih pet godina. Kao metoda prikupljanja podataka tokom trajanja istraživanja korišćena je anonimna, online anketa, preko platforme Gugl forms (Google forms). Struktura ankete je bila kratka i počinjala je pitanjem kako ispitanici vide odnose na Balkanu u narednih pet godina, sa ponuđenim odgovorima: a) kao više konfliktne i b) kao manje konfliktne. U zavisnosti od pruženog odgovora na prethodno pitanje, prešlo bi se na naredno, u kome su ispitanici mogli izraziti razloge za svoj stav, uz izbor jedne ili više ponuđenih opcija i dopisivanje dodatnih povoda za odgovor.
Rezultati
U anketi je ukupno učestvovalo 325 ispitanika.
Na pitanje kako vidite odnose na Balkanu u narednih 5 godina, 214 (65,8%) ispitanika se opredelilo za opciju kao više konfliktne, dok je 111 (34,2%) ispitanih izabralo alternativnu opciju, kao manje konfliktne.

Nakon odgovora na prvo pitanje, ispitanicima je predstavljen niz razloga od kojih su oni mogli izabati ono što najviše smatraju kao razlog za svoj odgovor ili su mogli dopisati neku drugu opciju koja je uticala na njihovo opredeljenje.
Kao razloge za više konfliktne odnose na Balkanu u naredih pet godina ispitanici su označili sledeće odgovore (uz mogućnost izbora više opcija i dopisivanje dodatnih), zbog:
1. Nerešenih teritorijalnih sporova: 141 (65,9%)
2. Sporova oko istorije i identiteta: 118 (55,1%)
3. Političkih lidera koji promovišu nacionalizam i autoritarizam: 110 (51,4%)
4. Sukoba velikih sila: 74 (34,5%)
5. Sporog napretka u pristupanju država Zapadnog Balkana EU: 49 (22,9%)
Ispitanici su dodatno navodili razloge poput: sve oštrije retorike suseda prema Republici Srbiji, propagandne politike, različitih interesa, nerešenih pitanja nestalih i raseljenih lica tokom prethodnih ratova i osećaja žrtava rata kod svakog naroda, pandemije korona virusa.
Kao glavne razloge zašto su izabrali opciju kao manje konfliktne, ispitanici su navodili (uz mogućnost izbora više opcija i dopisivanje dodatnih), zbog:
1. Politike otvorenog Balkana: 33 (29,7%)
2. Dogovora oko načina rešavanja sporova: 19 (17,1%)
3. Evrointegracija: 42 (37,8%)
4. Rešavanja identitetskih pitanja: 20 (18%)
5. Povoljne političke klime među liderima država: 18 (16,2%)
6. Pritiska velikih sila: 45 (40,5%)
Pored ponuđenih opcija, ispitanici su dopisivali svoje dodatne razloge za dati odgovor: siromaštvo država koje će težiti da sarađuju zbog ekonomske dobiti, nedostatka konfliktnog potencijala država, osvešćenosti mladih generacija, globalnih izazova, nepostojanje volje naroda da ulaze u konflikte, interesa velikih sila da region ostane miran dok se one bave drugim delovima sveta.

Na osnovu rezultata ankete se može zaključiti da većina ispitanika deli mišljenje da će odnosi među državama na Balkanu u narednih pet godina biti više konfliktni. Razlika u broju odgovora na dve početne opcije je značajna, posebno ako se uzme u obzir podatak da skoro duplo više ispitanika smatra da će odnosi u narednih pet godina biti više konfliktni. Kao ubedljivi razlozi za veću konfliktnost su se istakli nerešeni teritorijalni sporovi, sporovi oko istorije i identiteta i politički lideri koji promovišu nacionalizam i autoritarizam. Razlozi koji su bili najveći motiv ispitanicima koji su izabrali opciju da će odnosi biti manje konfliktni tiču se pritiska velikih sila, evrointegracija i politike otvorenog Balkana.
OSVRT NA NOVE RUSKE PREDLOGE UGOVORA O BEZBEDNOSNIM GARANCIJAMA SA SAD I MERAMA ZA JAČANJE BEZBEDNOSTI SA NATO OD 17. DECEMBRA 2021. GODINE
| Tačke sporenja | RUSIJA | US/NATO |
| Viđenje pretnje | Rusija i SAD i NATO ne smatraju se neprijateljima | Rusija je najveća vojna pretnja u Evropi |
| Širenje na Istok | Garancije NATO država da neće biti daljeg proširenja na Istok zasnovano na poštovanju bezbednosnih interesa Rusije. | Nastavak politike otvorenih vrata zasnovano na nečelu slobode svake države da izabere učešće u savezima i organizacijama |
| Produženo odvraćanje SAD | Uspostaviti nacionalni princip i povući svo nuklearno naoružanje SAD sa teritorije evropskih država | Produženo odvraćanje SAD jedan od stubova kolektivne odbrane NATO |
| Moratorijum na razmeštanje INF raketa | Uspostavljanje nacionalnog principa i moratorijum na razmeštanje nekada zabranjenih raketa INF sporazumom u Evropi | Odbijanje moratorijuma usled nepoverenja u rusko poštovnje moratorijuma |
POČEO PROGRAM STAŽIRANJA DRUGE GENERACIJE STAŽISTA SUSB
U nedelju, 14. novembra 2021. godine započeo je Program stažiranja druge generacije stažista SUSB. Program je započelo dvanaest studenata osnovnih i master studija fakulteta iz Srbije koji se bave pitanjima bezbednosti. Stažisti će se tokom svog stažiranja baviti pitanjima međunarodne, regionalne i unutrašnje bezbednosti. Završni radovi buće objavljeni na našem sajtu u vidu Zbornika radova.
Tri scenarija raspleta iranske nuklearne krize
Autor: Stefan Jojić
Zvanični Teheran je nedavno saopštio da će se, nakon visemesečne pauze, krajem novembra vratiti pregovorima o obnavljanju Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), poznatijeg kao “iranski nuklearni sporazum“. U međuvremenu, Iran je napravio značajne iskorake u obogaćivanju uranijuma, što je mnoge posmatrače navelo na zaključak da Teheran pregovore odlaže kako bi se što više približio krajnjem cilju – pravljenju nuklearnog oružja.
I zaista, obogaćivanje preko 200 kilograma na 20% i 25 kilograma uranijuma na nivo od 60% su ozbiljni koraci u tom pravcu i povod za zabrinutost međunarodne zajednice, naročito njenog zapadnog dela. Za jednu nuklearnu bojevu glavu, potrebno je oko 200 kilograma uranijuma obogaćenog na 90%, mada se i sa nižim količinama i nivoima obogaćenosti može doći do manje efikasnog učinka.
Nestrpljenje u Vašingtonu raste sa svakim otkucajem tehnološkog sata, budući da Iran poslednjih meseci ubrzava proces obogaćivanja, smanjujući tako na svega nekoliko meseci vreme neophodno za proizvodnju količine potrebne za jednu bombu. Na tih nekoliko meseci treba dodati i vreme potrebno za prebacivanje uranijuma u metalno stanje, kao i vreme za finalizaciju same nuklearne bojeve glave.
- Nuklearno naoružan Iran
Opcija gde bi Iran postao deseta država sa nuklearnim oružjem se čini kao najmanje verovatna od tri moguća scenarija. Teško da bi Turska i Saudijska Arabija nemo posmatrale još jednu nuklearnu silu u neposrednom susedstvu, pa je izvesno da bi atomski Iran podstakao dalju proliferaciju na Bliskom istoku. Oni, ali i drugi zainteresovani regionalni igrači, imali bi još jedan povod i izgovor za razvoj nuklearnog programa preko granice neophodne za njegovu komercijalnu, energetsku ili naučnu primenu.
Ovakav rezultat bi najmanje išao na ruku Zapadu, naročito Americi, koja bi najpre dobila još jednog nuklearno osposobljenog neprijatelja, da bi potom došlo do ugrožavanja čitave arhitekture međunarodnih organizacija, normi i režima za neproliferaciju i kontrolu naoružanja, koju su decenijama posvećeno izgrađivali. Zvaničnici SAD i EU su u više navrata isticali da Iranu neće dozvoliti da napravi bombu, iako nikada nisu precizirali na koji način bi ih sprečili u toj nameri ukoliko pregovori propadnu.
- Protiv-proliferacijska oružana intervencija protiv Irana
Izrael je svakako akter najmanje raspoložen da dozvoli ovaj scenario, uzmemo li u obzir da su u Tel Avivu više puta nuklearni Iran navodili kao pretnju njihovom fizičkom opstanku. Kako bi sprečili da se to i ostvari, Izraelci su najavili da će radije posegnuti za vojnom intervencijom, koja predstavlja drugi mogući ishod raspleta iranske nuklearne krize.
U Vašingtonu nikada nisu bili izričiti u vezi sa mogućnošću da budu glavni protagonisti napada na Iran, ali se iz izjava o razmatranju alternativa sporazumu, među kojima nema nuklearno naoružanog Irana, može zaključiti da bi u nekom obliku mogli da podrže preventivni udar Izraela. Nepoznanica ostaje format i način na koji bi eventualna intervencija bila izvedena.
Izrael je rešen da oružanim putem spreči Teheran da napravi nuklearno oružje, ali je neizvesno koliko bi to sami uspešno mogli da izvedu. Učestalim sabotažama, sajber napadima i atentatima, Tel Aviv već ima dugu istoriju obračuna sa iranskim nuklearnim programom, ali je odlučujući udar koji bi vratio Teheran na početak znatno kompleksnija akcija.
Izraelci imaju iskustva i sa tom vrstom angažovanja, budući da su ranije već intervenisali vojno sa namerom da rivale odvrate od nuklearnog oružja. Za razliku od izraelskih napada na iračka i sirijska nuklearna postrojenja 1981. i 2007. godine, kada je posao završen u jednom naletu, ovoga puta i meta i očekivane posledice su daleko ozbiljnije, pa sigurno da par eskadrila aviona ili dronovi neće rešiti problem.

Iranska nuklearna infrastruktura se sastoji od rudnika, istraživačkih centara i postrojenja za obogaćivanje uranijuma. Natanc, ključno iransko nuklearno postrojenje, nalazi se duboko u njihovoj teritoriji, što otežava pristup izraleskoj avijaciji. Fordo, drugo značajno postrojenje u kome se vrši obogaćivanje, još je teža meta, s obzirom da se nalazi i do 80 metara ispod površine, pa ostaje nepoznanica na koji način bi došlo do njegovog razaranja.
Iranska postrojenja su, ne samo nepristupačnija i bolje branjena nego u prethodna dva slučaja, već je za očekivati i odmazdu Teherana. Ona bi mogla biti direktna, upošljavanjem svog arsenala projektila kratkog i srednjeg dometa, ali i preko proksija (posrednika), poput Hamasa, Hezbolaha i Hutipokreta.
Pored mogućnosti za neuspeh u pokušaju da vojnim putem iranski nuklearni program vrati na početak, Izrael bi rizikovao i eskalaciju sukoba, koji bi mogao da dovede do neslućenih razaranja na izraelskoj teritoriji. Više desetina, pa i stotina hiljada projektila koje Hezbolah ima u svom posedu, ali i moguća nužnost kopnene intervencije u Libanu, morali bi se ozbiljno uključiti u razmatranje rizika koje sa sobom nosi preventivni udar na Iran.
Ceo poduhvat bi bio lakše izvodiv uz direktnu američku pomoć, ali ona ni najmanje nije izvesna, s obzirom na pomeranje fokusa sa Bliskog istoka i nedavna traumatična iskustva sa intervenisanjem u regiji. Vašington bi naravno mogao da pruži diplomatsku, logističku i tehničku podršku Izraelu. Kako se radi o visokozahtevnoj intervenciji, Izraelcima bi od značaja mogla da bude američka tehnička pomoć, poput one u vezi sa opremom za dubinsku penetraciju do mete ili letenje na velike udaljenosti.

Svesna svih rizika eskalacije, Saudijska Arabija bi se mogla držati po strani u ovom sukobu, iako bi u Rijadu radije voleli da vide razoren nego nuklearno sposoban Iran. Ipak, direktnim angažovanjem ne samo da bi narušili ugled među islamskim zemljama, već bi bili suočeni sa strahovitom odmazdom – ne toliko pogubnom zbog pokreta Huta, koliko zbog samog Irana, čiji projektili bez problema dosežu saudijsku istočnu obalu, gde su koncentrisana njihova naftna postrojenja.
Takođe, u slučaju rasplamsavanja sukoba, došlo bi do značajnih poremećaja u međunarodnoj trgovini energentima, budući da Persijski zaliv predstavlja prostor sa koga na svetsko tržište pristižu više nego značajne količine nafte i gasa. Upravo bi taj prostor bio poprište sukoba koji bi svi najradije želeli da izbegnu.
- Obnavljanje JCPOA

Zbog potencijalno pogubnih posledica po sve strane, najizvesniji je treći scenario i postizanje dogovora o obnavljanju JCPOA i to uskoro, pre nego što se pređe crvena linija i dođe do tačke sa koje nema povrataka na sporazum, kako su američki zvaničnici nedavno formulisali gornju granicu strpljenja SAD. Ukoliko imaju nameru da se sporazumeju, iransko odugovlačenje sa pregovorima i ubrzavanje procesa obogaćivanja bi se mogli protumačiti kao pokušaj da ovladaju ekspertizom i/ili ciljano osnaživanje sopstvene pozicije pred očekivani nastavak pregovora.
Da je do ovog poslednjeg već došlo, vidi se i iz izjava američkih zvaničnika koji, u isčekivanju nastavka pregovora, više ne govore o dodatnim zahtevima Iranu kao letos, već o povratku na odredbe izvornog sporazuma. Za razliku od situacije kada su Amerikanci pre više meseci insistirali da novi sporazum treba da uključi pitanja poput „iranskog malignog uticaja“ u regiji i njihovog programa balističkih projektila, ovoga puta, sudeći po izjavama ta pitanja bi mogla biti ostavljena i za period nakon postizanja sporazuma.
Kako je pozicija Amerike vremenom omekšala, prepreku brzom postizanju dogovora bi moglo da predstavlja tvrdo držanje Irana, zasnovano upravo na tome da se pravljenju oružja danas nalaze bliže nego ikad. Iranci bi mogli da insistiraju na oslobađanju zamrznutih sredstava pre postizanja konačnog dogovora, kao dokaz iskrenih namera Vašingtona, na šta je nedavno aludirao iranski šef diplomatije. Teheran bi takođe mogao da traži ukidanje sankcija koje nisu vezane za sam sporazum, poput onih uvedenih nakon 2018. godine ili onih u vezi sa balističkim projektilima i poštovanjem ljudskih prava.
Iranci bi voleli da dobiju i garancije da neki naredni predsednik neće jednostrano izvući SAD iz sporazuma, kao što je to učinio Tramp. Jedina moguća vrsta takve garancije je zakonska, za šta je potrebna dvotrećinska većina za ratifikaciju sporazuma u Senatu, što Bajdenova administracija neće moći da obezbedi.
Sa ili bez dodatnih pogodnosti, za očekivati je da Iran pristane na dogovor. Dalje razvijanje nuklearnog programa bi se, najpre zbog očekivane izolacije i dodatnih sankcija, a potom i rizika od razaranja njihove kompletne nuklearne infrastrukture, moglo ispostaviti samo kao nepotrebna avantura. U tom slučaju, Teheran bi mogao da zaboravi na ekonomski oporavak koji je preko potreban njihovoj privredi, ali i samom opstanku teokratskog režima, suočenog sa sve većim nezadovoljstvom stanovništva.
Budući da i Vašington ima interes da se sporazum obnovi, svi su izgledi da će uskoro doći do postizanja dogovora o obnavljanju JCPOA. Vraćanje ključnim odredbama originalnog sporazuma se čini kao najverovatnija opcija među mogućim modelima postizanja diplomatskog rešenja, imajući u vidu da su obe strane pod pritiskom da ne naprave značajnije ustupke. Takođe, vremenski okvir ne radi u korist dugotrajnih pregovora, pa bi rešavanje sporednih pitanja i dilema o tome šta posle isteka pojedinih odredbi izvornog sporazuma, moralo da sačeka period nakon oživljavanja JCPOA.
Raspisujemo konkurs za stažiranje za studente osnovnih, master i doktorskih studija
Strukovno udruženje sektora bezbednosti (SUSB) poziva sve zainteresovane studente osnovnih, master i doktorskih studija koji se bave pitanjima bezbednosti da se do 05.11.2021. godine prijave za stažiranje u našoj Organizaciji (druga generacija stažista SUSB).

Stažiranje će trajti mesec dana, nakon čega će stažisti dobiti potvrdu o završenom stažiranju. Program stažiranja uključuje realizaciju minimum dve aktivnosti iz oblasti rada Udruženja u skladu sa njegovim radionicama (organizaciju sastanaka, edukacija, on-line seminara, sprovođenje anketa ili neke druge aktivnosti), kao i izradu analiza iz oblasti svih sektora i nivoa bezbednosti, koje bi bile objavljene na sajtu Udruženja i/ili publikovane u štampanoj formi. U skladu sa tada aktuelnim mogućnostima stažisti mogu biti uključeni u izradu projekata Udruženja kako tokom trajanja stažiranja tako i u buduće. Radionice Udruženja se mogu naći na sajtu Udruženja www.sektorbezbednosti.com.
Zainteresovani kandidati se mogu prijaviti slanjem biografije i motivacionog pisma u kojem bi bila navdena i specifična oblast interesovanja na mail: security.sector.ngo.gs@zoho.com ili slanjem pošte na adresu: „16.oktobra“ br. 21/37, 11160 Beograd .
Predsedništvo SUSB će nakon završetka konkursa pozvati odabrane kandidate na intervju i odlučuti o izboru stažista o čemu obaveštava kandidate telefonskim ili elektronskim putem u roku od 15 dana od okončanja konkursa.
NESVRSTANI I MEĐUNARODNA BEZBEDNOST
Nakon ministarskog sastanka Pokreta nesvrstanih zemalja (PNZ) u Beogradu 2011. godine kojim je obeležena 50-godišnjica od prvog samita nesvrtanih, danas su se delegacije država članica i posmatrača pokreta ponovo okupile u Beogradu kako bi obeležile 60-tu godišnjicu Pokreta.
Od svog osnivanja, jedna od glavnih tema kojima se PNZ bavio je pitanje razoružanja i međunarodne bezbednosti. Prema viđenju ovog Pokreta ova pitanja su bar dvostruko povezana. Sa jedne strane, razoružanje, a posebno nuklearno, je direktno povezano sa ostvarivanjem međunarodnog mira i bezbednosti, dok je sa druge ono direktno povezano sa pitanjem razvoja slabije razvijenih zemalja, kakva je većina članica PNZ. Osnovna motivacija za nastanak Pokreta nesvrtanih bilo je izbegavanje učešća u trci u naoružanju između dva suprotstavljena bloka tokom Hladnog rata – NATO-a predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama i Varšavskog pakta predviđenog Sovjetskim Savezom. Kao najveća pretnja u ovoj trci javila se moguća upotreba nuklearnog naoružanja, te su nesvrstani svoju pažnju u ogromnoj meri posvetili nuklearnom razoružanju, univerzalizaciji zabrane nuklearnog testiranja, jačanju stuba razoružanja Ugovora o neproliferaciji (NPT), traženju garancija zemalja sa nuklearnim naoružanjem da neće nikada pretiti ili upotrebiti nuklearno naoružanje protiv neke od zemalja koje ga ne poseduju, smanjenju fizionog materijala, jačanju mera verifikacije i obezbeđenja Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), kao i jačanju regionalnih instrumenata razoružanja poput zona slobodnih od nuklearnog naoružanja i rada regionalnih Centara UN za mir i razoružanje. Mašinerija za razoružanje Ujedinjenih nacija je po mišljenju PNZ centralni okvir pregovora o razoružanju i postizanja sveobuhvatne konvencije o nuklearnom naoružanju, dok je NPT je njegov glavni okvir. Najnoviji Ugovor o zabrani nukearnog naoružanja (TPNW) ima načelnu podršku PNZ, i on treba da doprinese faznom procesu nuklearnog razoružanja čiji je glavni okvir ostaje NPT. Do sada je TPNW potpisala polovina, a ratifikovala četvrtina država članica PNZ.
Pored zalaganja za nuklearno razoružanje, što je jedan od najviših prioriteta Pokreta, PNZ je oduvek bio posvećen i ostvarivanju prava svih država, bez diskriminacije, na posedovanje nuklearne energije jer je to pitanje video kao direktno povezano sa pitanjem budućeg razvoja ovih država. Uskratiti im pravo na nuklearnu energiju značilo bi uskratiti im pravo na razvoj. U tom smsilu, Pokret je uvek davao podršku Iranu i uvažavao njegovo pravo na miroljubiv razvoj i upotrebu nuklearne energije. Takođe, on je pozivao i na veću ulogu nuklearnih sila u ostvarivanju prava zemalja na korišćenje nuklearne energije.
Pored nuklearnog razoružanja, PNZ se zalaže i za ravnomernije posedovanje koncencionalnog naoružanja, budući da ogromni vojnih budžeti uskraćuju mogućnost razvoja drugih sektora privrede i javne delatnosti i borbe protiv siromaštva. Ovaj pristup zasnovan je na načelu dovoljnosti po kome bi svaka država trebalo da poseduje minimum konvencionalnog naoružanja dovoljnog za njenu samoodbranu i unutrašnju bezbednost. PNZ je u više navrata izrazio zabrinutost zbog moguće politizacije Ugovora o trgovini naoružanja i pozivao na njegovu primenu na takav način da ne ugrožava pravo država na samoodbranu i posedovanje, proizovdnju uvoz ili izvoz konvencionalnog naoružanja potrebnoh za njivou odbranu i bezbednost. Naravno, ovakvu dovoljnost je u praksi jako teško ustanoviti, posebno ako neka od država članica teži samoodbrani od neke od nuklearnih sila ili je opterećena specifičnom regionalnom bezbednosnom dinamikom. Iz ovog razloga su neke države članice Pokreta – Indija, Pakistan i Severna Koreja – i razvile nuklearno naoružanje, te ostaju izvan Ugovora o neproliferaciji, na čijoj univerzalizaciji Pokret insistira. Ipak, nikakve sankcije niti poimenična prozivanja ovih država zbog neučestvovanja u ovim režimima Pokret nije preduzimao.
Sa druge strane, glavnina kriticizima Pokreta okrenuta je ka Izraelu i SAD i NATO. Od Izraela se dugi niz godina zahteva odricanje od nuklearnog naoružanja i stavljanje svih izraelskih nuklearnih postrojenja pod sveobuhvatne mere obezbeđenja IAEA, kao i hitno pristupanje NPT-u, kako bi se formirala Zona slobodna od nuklearnog naoružanja i drugog oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku. PNZ je takođe, pored Arapaske lige, jedan od zaslužnih i za održavanje pitanja izraelskih nukearnih sposobnosti na agendi godišnjih konferencija IAEA. Izrael, međutim, optužuje PNZ za neprincipijelan i nekredibilan stav budući da ne postoji kritika i pozivanje država članica Pokreta sa Bliskog istoka da se pridržavaju odredbi režima neproliferacije (po Izraelu Irak, Iran, Sirija i Libija se nisu pridržavale odredbi NPT-a). Takođe, PNZ je jedan od glavnih kritičara doktrina i postavki nuklearnih sila, pre svega SAD i NATO saveza koji svoju odbrambenu doktrinu baziraju i na isturenom nuklearnom odvraćanju u Evropi, kao i njihove politike intervencionizma i generalno tendencije stvaranuja unipolarnog sveta i unilateralnog odlučivanja. PNZ je jedan od kritičara takozvanih premptivnih napada i kontra-proliferacijskih mera poput napada na nuklearna postrojenja (nap. Izraelskih naparada na sirijska ili iranska nuklearna postrojenja) i predlagač je, na inicijativu Egipta, postizanja rezolucije o zabrani napada na nuklearna postrojenja, postojeća ili u izgradnji, namenjena miroljubivoj upotrebi nuklearne energije. Napuštanje Sporazuma o protivraketnoj odbrani od strane SAD 2002. godine i razmeštanje sistema protivraketne odbrane PNZ je video kao mogući uvod u novu trku u naoružanju i posebno kao moguću militarizaciju svemira. U tom domenu, PNZ je podržao Rusko-kinesku zajedničku inicijativu o sprečavanju trke u naoružanju u svemiru iz 2008. godine, ali ni na koji način nije osudio ili izrazio zabrinutost protiv na primer ruskih ili kinskih testova antisatelitskog naoružanja, što je tokom Hladnog rata bio slučaj. PNZ je, takođe, odbacio najnovije američko određenje svemira kao „novog bojnog polja“.
Takođe, svaku modernizaciju nuklearnog naoružanja, kao i stvaranje novog nuklearnog naoružanja, PNZ vidi kao kršenje Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih proba (CTBT) i NPT-a za čiju se univerzalizaciju Pokret zalaže. Sa druge strane, PNZ ne prepoznaje i nikada nije kritikovao osnivanje drugog vojno-odbrambenog saveza zasnovanog na nuklearnom odvraćanju – Organizaciju dogovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB) predvođenog Rusijom, i šta više jedna od članica ove Organizacije – Belorusija – je punopravni član Pokreta nesvrstanih, dok je Rusija iz statusa gosta PNZ dobila status posmatrača u Pokretu. Ovakvi potezi još više podstiču kritiku nesvrstanih kao u stvari „svrstanih“. Ipak, pokret makar načelno nastoji da poziva obe nuklearne velesile – SAD i Rusiju – da iako preduzimaju bilateralne korake ka smanjenju nuklearnog naoružanja, oni nisu dovoljni i da ako žele stvarnu posvećenost zemalja bez nuklearnog naoružanja neproliferaciji oni moraju biti posvećeniji procesu razoružanja.
Najnoviji Akcioni plan PNZ za razoružanje predložen u okviru desetog preglednog ciklusa NPT 2020 godine predviđa tri faze razoružanja koje se završavaju 2035. godine sa potpunim razoružanjem. Ipak, ovakav scenario je i dalje malo verovatan (prvobitni Akcioni plan je kao završnu fazu predviđao period od 2020. do 2025. godine). Jedna od mera podizanja svesti o važnosti nuklearnog razoružanja je i ustanovljavanje 26. septembra kao Međunarodnog dana totalne eliminacije nuklearnog naoružanja.
Pored toga, PNZ je aktivni zagovornik univerzalizacije i ostalih međunarodnih instrumenata za totalnu eliminaciju oružja za masovno uništenje poput Konvencije o biloškom i toksičnom naoružanju i Konvencije o hemijskom naoružanju. I u ovom slučaju PNZ podržava međunarodnu saradnju u hemijskim i biološkim aktivnostima koje se sprovode u miroljubive svrhe i nisu suprotne međnarodnim konvencijama. Veliki značaja PNZ pridaje i prevenciji svake moguće upotrebe oružja za masovno uništenje od strane terorista, a kao najefikasniji vid ove prevencije nesvrstani vide totalnu eliminaciju oružja za masovno uništenje. U borbi protiv mogućeg dolaženja u posed i upotrebe oružja za masovno uništenje od strane nedržavnih aktera prvenstvena uloga se daje pojedinačnim državama članicama, dok se Savet bezbednosti poziva na poštovanje načela suvereniteta i nemešanja u unutrašnje stvari država članica UN, iako se značajna uloga pridaje UN-u u borbi protiv terorizma. Posebnu opasnost PNZ vidi od markiranja pojedinih država kao sponzora terorizma i mogućih unilateralnih oružanih akcia koje bi mogle biti preduzete na osnovu toga. Trgovina malim i lakim naoružanjem se takođe vidi kao značajan izazov i u okviru borbe protiv terorizma. PNZ, u tom smislu, teži uspostavljanju posebne kontrole nad privatnim posedovanjem ovakvog naoružanja tj. zalaže se da se prodaja malog i lakog naoružanja vrši isključivo vladama država ili entitetima ovlašćenim od strane vlada. Posebnu zabrinutost PNZ je izražavao i povodom upotrebe sajber domena u svrhu sukoba i regrutovanja terorista i pozvao na njegovu miroljubivu upotrebu, uz poštovanje načela suvereniteta, nemešanja i miroljubive koegzistencije naroda. Kao poseban izazov po međunarodnu bezbednost izdvaja se i razvoj smrtonosnih autonomnih oružanih sistema gde PNZ poziva na što skorije postizanje pravno-obavezujućeg instrumenta kojim bi se regulisala ili zabranila upotreba ovakvih sistema.

Autor: dr Marina T. Kostić, Generalni sekretar SUSB
11.10.2021. godine











































































