Category Archives: Analize
PROLIFERACIJSKA KRIZA NA BLISKOM ISTOKU: SLUČAJ IRANA
U okviru programa stažiranja Treće generacije stažista SUSB 7. novembra 2022. godine održan prvi skup pod nazivom „Proliferacijska kriza na Bliskom istoku: slučaj Irana“.
Na skupu su govorili Andrej Stefanović iz Ministarstva spoljnih poslova R. Srbije, Stefan Jojić, stažista Bečkog centra za razoružanje i neproliferaciju (VCDNP) i dr Miad Nakhavali. Andrej Stefanović je stažistima SUSB predstavio ideju i značaj koncepta Zone slobodne od nuklearnog i drugog oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku, dok je Stefan Jojić govorio o Iranskom nuklearnom sporazumu i njegovoj budućnosti. Dr Miad Nakhavali je skupu predstavio iranski pogled na proliferacijsku krizu na Bliskom istoku. Moderator skupa bila je dr Marina Kostić, rukovodilac Programa stažiranja SUSB.
Čitav skup možete pogledati ovde.

DA LI JE DOŠAO KRAJ VOJNOJ NEUTRALNOSTI U EVROPI NAKON ČLANSTVA ŠVEDSKE I FINSKE U NATO?
Autor: Selena Živanović
Novi rat u Evropi pokrenuo je pitanje transformacije svih političkih i bezbednosnih osnova i ideja na kojima kontinent počiva. Lista neutralnih država u Evropi je prilično kratka, a sa novim, teškim bezbednosnim dilemama i pooštrenim neprijateljstvima, ulazak Švedske i Finske u NATO savez može da bude nagoveštaj kraja koncepta vojne neutralnosti u Evropi. Da li je rat u Ukrajini i podnošenje zahteva za članstvo Švedske i Finske u NATO savez pokazao da neutralnost ne može više da garantuje bezbednost? Da li su opravdane opaske da neutralne države samo nemaju hrabrosti da odaberu svoje prijatelje i neprijatelje? Za razliku od perioda Hladnog rata, linija podele danas nije u središtu Evrope već u njenom dvorištu, na granici sa postsovjetskim prostorom. Hijerarhija i integracije su sadašnja realnost Evrope. Da li to znači da će sve države unutar Evrope pre ili kasnije morati da zauzmu jasan politički i vojni stav? Neutralnost je u Hladnom ratu mogla opstati kao treći put, međutim da li je to i danas moguće? Prošlo je više od pola godine od početka rata, a sve su glasniji zaključci da neutralne pozicije znače kukavičko odbacivanje spoljne politike, pa i to da onaj ko je vojno neutralan znači da je nemoralan. Vojna neutralnost obuhvata pitanja bezbednosti, političkog suvereniteta i pitanje identiteta kao bilo koje drugo određenje spoljnopolitičkog pravca i u duhu tih tema trebalo bi razmisliti kakva je budućnost vojne neutralnosti u Evropi. Takođe, trebalo bi se osvrnuti na činjenicu koje su i finska premijerka Sana Marin i švedska premijerka Magdalena Anderson podvukle: EU niti funkcioniše niti teži da bude odbrambeni savez.[1] Većina država članica Evropske unije zavisi od NATO-a u planiranju svoje odbrane. Kakve posledice to može doneti evropskim neutralcima?
Za Švedsku i Finsku rat u Ukrajini predstavlja dramatičnu promenu bezbednosnog okruženja. Međutim, skandinavski prostor doživljava i druge promene, na primer, važno je pomenuti i rastuću stratešku važnost Arktika gde bi pored aktuelnih sukoba trebalo zaštititi svoju poziciju u budućoj potencijalnoj borbi velikih sila na tom prostoru.
Osim toga, jasno je da su ove dve države od svog ulaska u EU, zatim intenzivno od ruske aneksije Krima, svoje spoljnopolitičko pozicioniranje vezivale sve dublje i dublje za Zapad. To se može videti na primeru Finske koja je od 2014. promenila svoju bezbednosnu strategiju u korist novih bilateralnih i multilateralnih saveza (saradnja unutar EU, uključujući saradnje preko PESCO-a i Evropskog odbrambenog fonda, podubljivanje partnerstva sa NATO). Švedska i Finska su od te godine počele intenzivno da pojačavaju saradnju i čvrsto vezuju svoje odbrane planove jedna za drugu. Takođe, NATO je često referisao na ove dve države kao najznačajnije partnere, a one su nakon Hladnog rata učestvovale u nizu NATO operacija, ali i značajno poboljšavale svoje vojne kapacitete učinivši ih potpuno kompatibilnim sa NATO. Političko određenje pripadanja zapadnom svetu i želja za očuvanjem evropskih bezbednosnih principa bile su jasno komunicirane i povučene od obe države prilikom aplikacije za članstvo u NATO. To je naročito istaknuto kao spremnost da odbace svoje “sebične” državne interese, odnosno stabilnost i sigurnost koju im je vojna neutralnost garantovala, u korist bezbednije Evope i stavljanja svojih vojnih kapaciteta na raspolaganje očuvanja evropskog bezbednosnog poretka[2]. Ova lojalnost Evropi nije izostala ni kod drugih neutralaca, pa ni onih “tvrdih” kao što je Švajcarska, koja se sa ostalim vojno neutralnim evropskim zemljama pridružila uvođenju sankcija Rusiji. Austrija je eksplicitno naglasila da vojna neutralnost ne znači i političku neutralnost, a isto se, zajedno sa neutralnom Irskom, obavezala da će slati pomoć Ukrajini u šlemovima, pancirima, gorivu i drugim potrepštinama[3]. Takođe, prvi put u istoriji otvoreno je pitanje za raspravu o potencijalnoj saradnji sa NATO u švajcarskom federalnom parlamentu. Da li su ovo signali da vojna neutralnost postepeno počinje da bledi i postaje suvišna u ujedinjenoj solidarnoj Evropi? Još uvek nema dovoljno naznaka za tako nešto.
Potrebno je razumeti da ne postoji potpuno “čista” vojna neutralnost i da su kroz istoriju krize i ratovi uvek ostavljali pečat na ovaj koncept i transformisali ga. To se može videti i kroz to da svaka od neutralnih država praktikuje neutralnost na svoj način. Ideje koje koncept neutralnosti obuhvata takođe su značajne za evropsku bezbednosnu arhitekturu. Komunitarističke ideje, kao i uzdržavanje od nasilja i politike moći i dalje bi trebalo da ostanu važne u evropskom vrednosnom sistemu. Samo zato što ne pružaju radikalna rešenja za goruće međunarodne krize ne znači da bi ih trebalo odbaciti ili proglastiti kukavičkim. Često su vojno neutralne države veliki čuvari statusa kvo, iako to deluje nesuvislo u periodima velikih potresa kakav je nastao ratom u Ukrajini, dugoročno osiguravaju prenošenje dobrih vrednosti i praksi u budućnost.
Finska i Švedska odustale su od posredničkih i fleksibilnih uloga koje vojno neutralne države igraju u trenucima kriza procenjujući da članstvom u NATO mogu više doprineti održanju postojeće arhitekture, ali ostatak neutralnih država ipak drugačije vidi svoje mesto u krizi.
Finska bi posredničku ulogu videla samo kao produbljivanje poraznog koncepta finlandizacije, a ne kao razvijanje „Duha Helsinkija“, koji je dugo služio kao značajna ilustracija jedinstvene komunikacijske uloge koju Finska može da ima između Istoka i Zapada. Međutim, Austrija i Švajcarska još uvek mogu da održe svoj identitet medijatora i da pružaju usluge koje vojno neutralne države pružaju međunarodnoj zajednici u trenucima kriza. Austrija i Švajcarska se ne suočavaju sa neposrednom pretnjom koju percipiraju Finska i Švedska. Pretnja koju ovde države prepoznaju jeste pretnja po sam opstanak međunarodnog sistema i održanja evropske zajednice, otuda se može i objasniti nedvosmisleno političko pozicioniranje.
Kancelar Nehamer je bio prvi od evropskih lidera koji se sastao sa Putinom nakon početka rata u Ukrajini, a Švajcarska je predvodnik u humanitarnoj pomoći i duplirala je svoje fondove za tu svrhu do 2023.[4] Austrija je glasna u osuđivanju kršenja normi međunarodnog humanitarnog prava. Jasno je da ove države ne žele da se odreknu svojih posredičnih i dobrotvornih uloga koje su tipične za vojno neutralne države u međunarodnoj zajednici i zapravo su pokazale da će biti aktivnije na tom planu.
Takođe, važno je razumeti da je neutralnost za razliku od ostalih spoljnopolitičkih pravaca razvijana u duhu civilnog društva, ona je bila izraz demokratije, protivljenja ekskluzivnoj i centralističkoj moći elita i države i rezultat zagovaranja prava da se ne učestvuje u ratu. Zato je javno mnjenje važan indikator promene politike vojne neutralnosti. Za razliku od Švedske i Finske gde se javno mnjenje proteklih godina okretalo ka NATO članstvu, u Švajcarskoj, Austriji, Irskoj, Kipru i drugim neutralnim državama u Evropi nema još uvek naznaka za tako nešto. U Švajcarskoj 90 % stanovništva želi da održi vojno neutralni status.[5]
Vojno neutralne države su uvek doprinosile evropskoj bezbednosti, pa čak i u vreme “večnog evropskog mira”, mnogi su preuzimali uloge aktivnih neutralaca i učestvovali u održanju međunarodnog poretka. Teško je odbaciti taj pravac kao nebitan i prevaziđen koncept čak i kada se istovremeno obnavljaju tenzije i produbljuje integracija. Evropa do sada nije uspela da se razvije u samostalan i jasan odbrambeni savez, pa onda ne bi trebalo da to pokušava da nadomesti tvrdim stavovima i teškom retorikom na račun vojne neutralnosti. Postoji pitanje da li su i koliko su elastične politike vojne neutralnosti u ovom trenutku kao i da li će biti suvišne u novom evropskom poretku. Međutim, potrebno je pitati se da li će i Evropa biti dovoljno elastična i inkluzivna za nove umerenije politike i očuvanje makar nekih pređašnji vrednosti i ideja.
____________________________________________________________________________________________________
[1]Valtioneuvosto, Speech by Prime Minister Sanna Marin at the annual meeting of Heads of Mission, https://valtioneuvosto.fi/en/-//10616/speech-by-prime-minister-sanna-marin-at-the-annual-meeting-of-heads-of-mission, avgust 2022
[2] Speech by Prime Minister Magdalena Andersson following meeting with NATO Secretary General in Brussels, https://www.government.se/speeches/2022/06/speech-by-prime-minister-magdalena-andersson-following-meeting-with-nato-secretary-general-in-brussels/, Jun 2022
[3] Zenger News, Austria Sends Old Helmets To Ukraine And Gives New Ones To Own Troops, https://www.zenger.news/2022/03/04/austria-sends-old-helmets-to-ukraine-and-gives-new-ones-to-own-troops, mart 2022
[4]SWI swissinfo.ch, Swiss to double aid to Ukraine, https://www.swissinfo.ch/eng/swiss-to-double-aid-to-ukraine/47727188, Jul 2022
[5] Reuters, Neutral Switzerland leans closer to NATO in response to Russia, https://www.reuters.com/markets/europe/neutral-switzerland-leans-closer-nato-response-russia-2022-05-15/, maj 2022
KO ŽELI DA SRBIJU PODIGNE NA NIVO REGIONALNE PRETNJE VRAĆANJEM OBAVEZNOG VOJNOG ROKA?
Autor: dr Marina T. Kostić
Osnovni preduslov za bilo kakvo učešće u javnoj raspravi o vraćanju obaveznog vojnog roka, a na koju su pozvali ministar odbrane ipredsednik republike, je da oni koji se javno deklarišu protiv vraćanja obaveznog vojnog roka ili iznose drugačije ideje po pitanju uređenja Vojske ne budu označavani i etiketirani kao „izdajnici“ ili „drugosrbijanci“. Uzdržavanje od svake ostrašćenosti po ovom pitanju je pri tom preduslov za održavanje zdravog razuma i hladne glave u razmatranjima uređenja odbrane naše zemlje.
Na početku je važno napomenuti da vojni rok nikada u Srbiji nije ukinut i da on trenutno postoji u formi dobrovoljnog služenja vojnog roka. Takođe, deluje da se ponovno ciklično pokretanje priče o obaveznom služenju vojnog roka pojavljuje kao izlaženje u susret pojedincima koji su dobro poslužili u prethodnoj predizbornoj kampanji. Takođe, vrlo je verovatno da se zbog toga priča o pokretanju vojnog roka završiti kao i radne grupe formirane sa ciljem da reše određeni problemi a da se u stvari problemi uopšte ne rešavaju. Da li bi vojska od dečaka napravila disciplinovanog muškarca koji poštuje autoritete, i da li je to poželjno, trenutno ostaje van domašaja ovog razmatranja, kao i toda li bi to osnažilo pogranične gradove, povećalo nečije shvatanje o tome šta je država i rodoljublje, i da li bi za tri meseca regruti mogli da prođu obuku u vojničkim veštinama i da se upoznaju sa složenim borbenim sistemima i ostalom savremenom tehnikom, opremom i naoružanjem Vojske Srbije. Ali će ova pitanja možda biti razmatraan u nekoj drugoj analizi.

Ideja ovog razmatranja je da ukaže na problematiku vraćanja obaveznog vojnog roka sa aspekta regionalne i međunarodne bezbednosti, ali dotiče i pojedina pitanja dosadašnje reforme sektora bezbednosti. Ovde se diskusija o vraćanju obaveznog vojnog roka može voditi na minimum 6 tema:
- Da li je Srbija u strateškom okruženju kao Izrael gde su joj svi susedi neprijatelji ili postoji značajan stepen regionalne saradnje i odsustvo viđenja suseda kao pretnji?
- Da li ponovno vraćanje obaveznog vojnog roka podstiče viđenje Srbije u regionu kao pretnje, posebno u uslovima ukrajinskog sukoba i navođenja situacije u Bosni iHercegovini u tom kontekstu?
- Da li se vraćanjem obaveznog vojnog roka ostvaruje odvraćanje ili provocira izolacija Srbije?
- Da li je Srbija Švajcarska ili Austrija i treba da prati njen model vojne neutralnosti ili da ima sopstveni?
- Da li se samo patriote zalažu služenje obaveznog vojnog roka ili su patriote i oni koji govore protiv ove ideje?
- Da li bi se uvođenjem obaveznog vojnog roka promenila percepcija zagovornika vraćanja obaveznog vojnog roka da je sadašnja Vojska Srbije kreirana za potrebe NATO a ne za odbranu države?
_____________________________________________________________________
- Jedna od teza koju zagovornici vraćanja obaveznog vojnog roka navode je da se Srbija nalazi u strateškom okruženju kao Izrael – okružen neprijateljima – i da stoga treba da se ugleda na njega i poveća svoju borbenu gotovost. Ova teza zasniva se na argumentaciji da su skoro sve zemlje koje okružuju Srbiju članice NATO, i samim tim neprijateljski nastrojene prema Srbiji, zbog čega bi Srbija trebalo da vrati obavezni vojni rok, jer bi time ojačala svoju bezbednost. Međutim, šta za Srbiju znači brojnost regionalnih inicijativa i organizacija u kojima učestvuje? Šta za nju znači ideja „Otvorenog Balkana“ i pozivanje svih država da mu se priključe? Šta znači učešće u Berlinskom procesu i dobrosusedska politika koja se sprovodi u sklopu evropskih integracija? Da li je onda to samo privid i svi „foliraju“ saradnju? Čak i da je tako,da li Srbija treba isto to da radi ili da javno deklariše susede kao neprijatelje? Naravno da ne. Srbija mora da nastavi politiku saradnje sa susedima i u najvećoj mogućoj meri pokazuje integrisanost u ovaj prostor, pa i u bezbednosnom i odbrambenom smislu. To ne znači njeno članstvo u NATO, već ostajanje na putu vojne neutralnosti, ali uz uvažavanje istorijskih i postojećih okolnosti koje je u značajnoj meri razlikuju od Izraela i njegovog susedstva. Podsetimo se i da su za region Zapadnog Balkana postignuti mirovni sporazumi i normalizovani odnosi, dok to nije slučaj sa Bliskim Istokom.
- Odmah sa započinjanjem rata u Ukrajini u februaru 2022, krenule su spekulacije o tome da se nešto isto može desiti u Bosni i Hercegovini ili de je Bosna i Hercegovina sledeća. Ovo je zato što se srpski faktor na Balkanu vidi kao produžena ruka Rusije a u drugoj varijanti kao da srpski faktor na Balkanu prati signale Rusije, te da može biti ohrabren ruskom opsežnom vojnom intervencijom u Ukrajini kako bi promenio postojeći poredak i vratio stanje na Kosovu i u Bosni na pređašnje. Na Kosovu bi se srpka vojna intervencija mogla uokviriti u narativ koji je prethodno NATO koristio a sada i Moskva za opravdanje oružanih intervencija – zaštitu civila i prava samoproglašenih republika, u prvom slučaju albanskog a u drugom ruskog odnosno srpskog naroda koji bi mogao proglasiti republiku na Severu Kosova i tražiti integrisanje u Srbiju po uzoru na Krim (iako stoji argument da je celo Kosovo AP R. Srbije i da Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova kao što je Rusija priznavala nezavisnost Ukrajine u tim granicama pre 2014. godine). Ponovno uvođenje vojnog roka u Srbiji, zajedno sa dodatnim naoružavanjem i modernizacijom naoružanja i vojne opreme, bi se od strane pojedinih aktera lako moglo smestiti u okvire pokušaja Srbije da izvrši intervenciju na Kosovu ili pomogne Srbe u Bosni i Hercegovini u slučaju nekakve eskalacije. Na taj način bi se potez Srbije, iako možda motivisan željom postizanja većeg subjektivnog osećaja bezbednosti, u stvari predstavio kao pretnja regionalnom miru i bezbednosti, što bi Srbiju stavilo u poziciju pravdanja svojih namera i sposobnosti, i u stvari pogoršalo njenu objektivnu bezbednosnu situaciju.
- Vraćanje obaveznog vojnog roka se ne može posmatrati u izolaciji od ostalih faktora koji utiču na kapacitete borbene snage Srbije i njenih suseda. Da li bi Srbija zaista bila snažniji uvođenjem obaveznog vojnog roka predmet je za ozbiljnu analizu ako se uzmu u obzir ekonomski, kadrovski, infrastrukturni i ostali faktori. Međutim, čak i da je procena da ono zaista predstavlja doprinos povećanju borbenog kapaciteta i snage Srbije da li bi on zaista doprineo efektu odvraćanja i koga? Zastupnici ove teze, međutim, ovde ulaze u kontradiktornost jer i sami navode da je Srbija okružena susedima od kojih je većina članica NATO, pa bi to onda značilo da bi Srbija trebalo da vrati obavezno služenje vojniog roka kako bi odvraćala NATO. To je, ako se uzme u obzir da je NATO nuklearni savez i savez nekih od najjačih konvencionalnih oružanih snaga na evroatlantskom prostoru, malo verovatno. Zaključak koji sledi je da vraćanje obaveznog služenja vojnog roka ni na koji način ne može da služi kao elemet odvraćanja, već da pre može doprineti povećanju percepcije Srbije kao pretnje ili faktora koji se priprema za sukob.
- Srbija nije Švajcarska i ne može da ima isti model vojne neutralnosti kao ova zemlja u središtu Evrope. Švajcarska nikada nije ratovala sa svojim susedima i tradicionalno ima status vojne neutralnosti koji joj svi priznaju. U tom smislu, niko u njenom okruženje švajcarske oružane snage ne vidi kao pretnju, već samo eventualno kao dodatni doprinos evro-atlantskim oružanim snagama. Srbija nije ni Austrija, koja je članica EU i čije se oružane snage takođe neće percipirati kao usmerene na promenu postojećeg poretka u centralnoj Evropi, kao što bi to mogao biti slučaj sa Srbijom. Srbija je u tom pogledu jedinstven slučaj sa specifičnom prošlošću i pozicijom i mora da izgrađuje sopstveni model vojne neutralnosti koji je neće staviti u poziciju izolacije ili da bude percipirana kao pretnja. Taj model vodi računa i o istorijskim faktorima koji još uvek mogu da oblikuju strano viđenje Srbije, kao i o aktuelnoj međunarodnoj situaciji između velikih sila.
- U Srbiji je zaoštrenost i podela u narodu čini se na nivou iz 1990ih kada su se uveliko prebrojavale patriote i izdajnici, a izdajnici su bili svi oni koji nisu podržavali politiku tadašnjeg političkog rukovodstva države. Ljudi koji razmišljaju o i predlažu različita rešenja za državna pitanja i politike, uz davanje objašnjenja i argumentacije za to su patriote, budući da odvajaju svoje vreme i resurse u težnji da daju određeni doprinos boljitku države. Da li ima onih koji zastupaju tuđe interese, naravno da ima. Da li ima onih koji to rade iz sopstvenih interesa, ima i toga. Ali njihova uloga i jeste da prenesu poruke spoljnih aktera na osnovu čega država Srbija može da zna šta da očekuje. Etiketiranje takvih ljudi a i svih drugi kao stranih plaćenika, izdajnika ili drugosrbijanaca u stvari onemogućava javnu debatu i uzimanja u računicu stranih intersa kako bi se država na najbolji način pozicionirala prema tome.
- Takozvana reforma sektora bezbednosti, pa i sistema odbrana koja se sprovodila u Srbiji i svim zemljama u tranziciji u istočnoj Evropi jeste sprovođena po NATO modelima i za potrebe interoperabilnosti sa vojskama članicama ovog Saveza. Ona se sprovodi i danas, a strani savetnici iz zemalja članica NATO koji su sprovodili te reforme bili su prisutni u svim vlastima do danas. Srpske snage ipak nikad nisu učestvovale u NATO misijama, već samo onim EU i UN. U tom smislu, nema razloga za verovanje da se ovaj trend neće nastaviti. I sa vraćanjem obaveznog služenja vojnog roka Srbija će nastaviti saradnju sa NATO kroz Partnersvo za mir i druge formate, uključujući i regionalne, ali će pritom morati da dodatno opravdava svaki svoj potez (doduše i danas nije daleko od toga), anjene namere za održavanjem stabilnosti u regionu dodatno preispitivane. Takođe, nastaviće se i srpsko neučestvovanje u NATO vojnim misijama. Ipak, zagovrnici vraćanja obaveznog vojnog roka bi mogli da to prikažu kao pobedu ili prkos protiv NATO modeliranog sistema reforme sektora bezbednosti, iako bi to malo realne dodatne snage Srbiji donelo u postojećem okruženju.
U Beogradu, 13.5.2022.
foto: https://www.vs.rs/ i https://www.novosti.rs/
Naučna diplomatija – Održana naučna konferencija sa temom – “Novi Svet – Nova Realnost”

U BEOGRADU REALIZOVAN PROJEKAT O UNAPREĐENJU VEŠTINA CIVILNOG DRUŠTVA I DISKUSIJA O BUDUĆNOSTI EVROPE
U Beogradu je 11. i 12. aprila 2022. godine realizovan projekat „Unapređenje veština organizacija civilnog društva/nevladinih organizacija na Zapadnom Balkanu i Moldaviji.” Projekat se sprovodi u svim državama Zapadnog Balkana i Moldaviji pod vođstvom slovačke think-tank organizacije Strategic Analysis i uz finansijsku podršku Višegradskog fonda.

Strukovno udruženje sektora bezbednosti je kao članica konzorcijuma think-tank organizacija zaduženih za realizaciju ovog projekta u Srbiji organizovala u Beogradu trening za pisanje projekata i diskusiju o budućnosti Evrope, u skladu sa formatom aktuelne Konferencije o budućnosti Evrope. Trening i diskusiju su realizovali eksperti think tank-ova iz zemalja Višegradske grupe, kao i eksperti SUSB. Diskusiji o budućnosti Evrope su prisustvovali i predstavnici ambasada Mađarske i Slovačke.

Realizacija projekta će se nastaviti i u narednom periodu kroz takmičenje eseja na temu demokratizacije ili podrške civilnom društvu u zemljama iz koje kandidati dolazei Letnju školu koja će se održati u Crnoj Gori.

Više informacija mogu se naći na sajtu OVDE.
PASS as co-organizer of the scientific conference “New World – New Reality?”
Scientific diplomacy in 2022 is substantial not only for the development of science but also to preserve the dialogue of researchers from different countries on topical issues of world development.
Therefore, the authors of the book Science Diplomacy, editors of the scientific journals Global Processes and Russian Political Science – Zoran Vitorovich and Andrei Gorokhov, propose the project Science Diplomacy for international dialogue.
As part of this project, they are organizing an international online scientific conference New World – New Reality? to discuss topical issues and problems.

Scientific organizations and scientists from different countries are invited to support their initiative and become partners or participants in this project and the planned conference.
We also consider it unacceptable to discriminate against scientists, scientific organizations based on national or state principles – we are sure that all researchers have equal rights, regardless of their citizenship, religion, or skin color.
The following sessions are expected within the framework of the conference:
- Politics and security: the world order and the prospects of globalization.
- Covid-19 pandemic: time to take stock?
- Scientific diplomacy in modern international conditions.
- Religion and faith – factor of conflict or stability in the modern world?
- The impact of robotics, artificial intelligence, and other new digital technologies on socio-political processes.
- National and global priorities in the modern economy.
Professional Association of Security Sector is one of many Co-organizers of the Conference that recognize the need for such scientific dialogue.
STAVOVI JAVNOG MNJENJA O ODNOSIMA NA BALKANU U BUDUĆNOSTI
Autor: Marko Žunjić
Istraživanje o stavovima javnog mnjenja o odnosima na Balkanu u budućnosti sprovedeno je u okviru Programa stažiranja druge generacije stažista Strukovnog udruženja sektora bezbednosti (SUSB). Cilj istraživanja je bio da ispita stavove građana Republike Srbije o budućnosti odnosa između država na Balkanu, posebno u narednih pet godina. Kao metoda prikupljanja podataka tokom trajanja istraživanja korišćena je anonimna, online anketa, preko platforme Gugl forms (Google forms). Struktura ankete je bila kratka i počinjala je pitanjem kako ispitanici vide odnose na Balkanu u narednih pet godina, sa ponuđenim odgovorima: a) kao više konfliktne i b) kao manje konfliktne. U zavisnosti od pruženog odgovora na prethodno pitanje, prešlo bi se na naredno, u kome su ispitanici mogli izraziti razloge za svoj stav, uz izbor jedne ili više ponuđenih opcija i dopisivanje dodatnih povoda za odgovor.
Rezultati
U anketi je ukupno učestvovalo 325 ispitanika.
Na pitanje kako vidite odnose na Balkanu u narednih 5 godina, 214 (65,8%) ispitanika se opredelilo za opciju kao više konfliktne, dok je 111 (34,2%) ispitanih izabralo alternativnu opciju, kao manje konfliktne.

Nakon odgovora na prvo pitanje, ispitanicima je predstavljen niz razloga od kojih su oni mogli izabati ono što najviše smatraju kao razlog za svoj odgovor ili su mogli dopisati neku drugu opciju koja je uticala na njihovo opredeljenje.
Kao razloge za više konfliktne odnose na Balkanu u naredih pet godina ispitanici su označili sledeće odgovore (uz mogućnost izbora više opcija i dopisivanje dodatnih), zbog:
1. Nerešenih teritorijalnih sporova: 141 (65,9%)
2. Sporova oko istorije i identiteta: 118 (55,1%)
3. Političkih lidera koji promovišu nacionalizam i autoritarizam: 110 (51,4%)
4. Sukoba velikih sila: 74 (34,5%)
5. Sporog napretka u pristupanju država Zapadnog Balkana EU: 49 (22,9%)
Ispitanici su dodatno navodili razloge poput: sve oštrije retorike suseda prema Republici Srbiji, propagandne politike, različitih interesa, nerešenih pitanja nestalih i raseljenih lica tokom prethodnih ratova i osećaja žrtava rata kod svakog naroda, pandemije korona virusa.
Kao glavne razloge zašto su izabrali opciju kao manje konfliktne, ispitanici su navodili (uz mogućnost izbora više opcija i dopisivanje dodatnih), zbog:
1. Politike otvorenog Balkana: 33 (29,7%)
2. Dogovora oko načina rešavanja sporova: 19 (17,1%)
3. Evrointegracija: 42 (37,8%)
4. Rešavanja identitetskih pitanja: 20 (18%)
5. Povoljne političke klime među liderima država: 18 (16,2%)
6. Pritiska velikih sila: 45 (40,5%)
Pored ponuđenih opcija, ispitanici su dopisivali svoje dodatne razloge za dati odgovor: siromaštvo država koje će težiti da sarađuju zbog ekonomske dobiti, nedostatka konfliktnog potencijala država, osvešćenosti mladih generacija, globalnih izazova, nepostojanje volje naroda da ulaze u konflikte, interesa velikih sila da region ostane miran dok se one bave drugim delovima sveta.

Na osnovu rezultata ankete se može zaključiti da većina ispitanika deli mišljenje da će odnosi među državama na Balkanu u narednih pet godina biti više konfliktni. Razlika u broju odgovora na dve početne opcije je značajna, posebno ako se uzme u obzir podatak da skoro duplo više ispitanika smatra da će odnosi u narednih pet godina biti više konfliktni. Kao ubedljivi razlozi za veću konfliktnost su se istakli nerešeni teritorijalni sporovi, sporovi oko istorije i identiteta i politički lideri koji promovišu nacionalizam i autoritarizam. Razlozi koji su bili najveći motiv ispitanicima koji su izabrali opciju da će odnosi biti manje konfliktni tiču se pritiska velikih sila, evrointegracija i politike otvorenog Balkana.
OSVRT NA NOVE RUSKE PREDLOGE UGOVORA O BEZBEDNOSNIM GARANCIJAMA SA SAD I MERAMA ZA JAČANJE BEZBEDNOSTI SA NATO OD 17. DECEMBRA 2021. GODINE
| Tačke sporenja | RUSIJA | US/NATO |
| Viđenje pretnje | Rusija i SAD i NATO ne smatraju se neprijateljima | Rusija je najveća vojna pretnja u Evropi |
| Širenje na Istok | Garancije NATO država da neće biti daljeg proširenja na Istok zasnovano na poštovanju bezbednosnih interesa Rusije. | Nastavak politike otvorenih vrata zasnovano na nečelu slobode svake države da izabere učešće u savezima i organizacijama |
| Produženo odvraćanje SAD | Uspostaviti nacionalni princip i povući svo nuklearno naoružanje SAD sa teritorije evropskih država | Produženo odvraćanje SAD jedan od stubova kolektivne odbrane NATO |
| Moratorijum na razmeštanje INF raketa | Uspostavljanje nacionalnog principa i moratorijum na razmeštanje nekada zabranjenih raketa INF sporazumom u Evropi | Odbijanje moratorijuma usled nepoverenja u rusko poštovnje moratorijuma |
Tri scenarija raspleta iranske nuklearne krize
Autor: Stefan Jojić
Zvanični Teheran je nedavno saopštio da će se, nakon visemesečne pauze, krajem novembra vratiti pregovorima o obnavljanju Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), poznatijeg kao “iranski nuklearni sporazum“. U međuvremenu, Iran je napravio značajne iskorake u obogaćivanju uranijuma, što je mnoge posmatrače navelo na zaključak da Teheran pregovore odlaže kako bi se što više približio krajnjem cilju – pravljenju nuklearnog oružja.
I zaista, obogaćivanje preko 200 kilograma na 20% i 25 kilograma uranijuma na nivo od 60% su ozbiljni koraci u tom pravcu i povod za zabrinutost međunarodne zajednice, naročito njenog zapadnog dela. Za jednu nuklearnu bojevu glavu, potrebno je oko 200 kilograma uranijuma obogaćenog na 90%, mada se i sa nižim količinama i nivoima obogaćenosti može doći do manje efikasnog učinka.
Nestrpljenje u Vašingtonu raste sa svakim otkucajem tehnološkog sata, budući da Iran poslednjih meseci ubrzava proces obogaćivanja, smanjujući tako na svega nekoliko meseci vreme neophodno za proizvodnju količine potrebne za jednu bombu. Na tih nekoliko meseci treba dodati i vreme potrebno za prebacivanje uranijuma u metalno stanje, kao i vreme za finalizaciju same nuklearne bojeve glave.
- Nuklearno naoružan Iran
Opcija gde bi Iran postao deseta država sa nuklearnim oružjem se čini kao najmanje verovatna od tri moguća scenarija. Teško da bi Turska i Saudijska Arabija nemo posmatrale još jednu nuklearnu silu u neposrednom susedstvu, pa je izvesno da bi atomski Iran podstakao dalju proliferaciju na Bliskom istoku. Oni, ali i drugi zainteresovani regionalni igrači, imali bi još jedan povod i izgovor za razvoj nuklearnog programa preko granice neophodne za njegovu komercijalnu, energetsku ili naučnu primenu.
Ovakav rezultat bi najmanje išao na ruku Zapadu, naročito Americi, koja bi najpre dobila još jednog nuklearno osposobljenog neprijatelja, da bi potom došlo do ugrožavanja čitave arhitekture međunarodnih organizacija, normi i režima za neproliferaciju i kontrolu naoružanja, koju su decenijama posvećeno izgrađivali. Zvaničnici SAD i EU su u više navrata isticali da Iranu neće dozvoliti da napravi bombu, iako nikada nisu precizirali na koji način bi ih sprečili u toj nameri ukoliko pregovori propadnu.
- Protiv-proliferacijska oružana intervencija protiv Irana
Izrael je svakako akter najmanje raspoložen da dozvoli ovaj scenario, uzmemo li u obzir da su u Tel Avivu više puta nuklearni Iran navodili kao pretnju njihovom fizičkom opstanku. Kako bi sprečili da se to i ostvari, Izraelci su najavili da će radije posegnuti za vojnom intervencijom, koja predstavlja drugi mogući ishod raspleta iranske nuklearne krize.
U Vašingtonu nikada nisu bili izričiti u vezi sa mogućnošću da budu glavni protagonisti napada na Iran, ali se iz izjava o razmatranju alternativa sporazumu, među kojima nema nuklearno naoružanog Irana, može zaključiti da bi u nekom obliku mogli da podrže preventivni udar Izraela. Nepoznanica ostaje format i način na koji bi eventualna intervencija bila izvedena.
Izrael je rešen da oružanim putem spreči Teheran da napravi nuklearno oružje, ali je neizvesno koliko bi to sami uspešno mogli da izvedu. Učestalim sabotažama, sajber napadima i atentatima, Tel Aviv već ima dugu istoriju obračuna sa iranskim nuklearnim programom, ali je odlučujući udar koji bi vratio Teheran na početak znatno kompleksnija akcija.
Izraelci imaju iskustva i sa tom vrstom angažovanja, budući da su ranije već intervenisali vojno sa namerom da rivale odvrate od nuklearnog oružja. Za razliku od izraelskih napada na iračka i sirijska nuklearna postrojenja 1981. i 2007. godine, kada je posao završen u jednom naletu, ovoga puta i meta i očekivane posledice su daleko ozbiljnije, pa sigurno da par eskadrila aviona ili dronovi neće rešiti problem.

Iranska nuklearna infrastruktura se sastoji od rudnika, istraživačkih centara i postrojenja za obogaćivanje uranijuma. Natanc, ključno iransko nuklearno postrojenje, nalazi se duboko u njihovoj teritoriji, što otežava pristup izraleskoj avijaciji. Fordo, drugo značajno postrojenje u kome se vrši obogaćivanje, još je teža meta, s obzirom da se nalazi i do 80 metara ispod površine, pa ostaje nepoznanica na koji način bi došlo do njegovog razaranja.
Iranska postrojenja su, ne samo nepristupačnija i bolje branjena nego u prethodna dva slučaja, već je za očekivati i odmazdu Teherana. Ona bi mogla biti direktna, upošljavanjem svog arsenala projektila kratkog i srednjeg dometa, ali i preko proksija (posrednika), poput Hamasa, Hezbolaha i Hutipokreta.
Pored mogućnosti za neuspeh u pokušaju da vojnim putem iranski nuklearni program vrati na početak, Izrael bi rizikovao i eskalaciju sukoba, koji bi mogao da dovede do neslućenih razaranja na izraelskoj teritoriji. Više desetina, pa i stotina hiljada projektila koje Hezbolah ima u svom posedu, ali i moguća nužnost kopnene intervencije u Libanu, morali bi se ozbiljno uključiti u razmatranje rizika koje sa sobom nosi preventivni udar na Iran.
Ceo poduhvat bi bio lakše izvodiv uz direktnu američku pomoć, ali ona ni najmanje nije izvesna, s obzirom na pomeranje fokusa sa Bliskog istoka i nedavna traumatična iskustva sa intervenisanjem u regiji. Vašington bi naravno mogao da pruži diplomatsku, logističku i tehničku podršku Izraelu. Kako se radi o visokozahtevnoj intervenciji, Izraelcima bi od značaja mogla da bude američka tehnička pomoć, poput one u vezi sa opremom za dubinsku penetraciju do mete ili letenje na velike udaljenosti.

Svesna svih rizika eskalacije, Saudijska Arabija bi se mogla držati po strani u ovom sukobu, iako bi u Rijadu radije voleli da vide razoren nego nuklearno sposoban Iran. Ipak, direktnim angažovanjem ne samo da bi narušili ugled među islamskim zemljama, već bi bili suočeni sa strahovitom odmazdom – ne toliko pogubnom zbog pokreta Huta, koliko zbog samog Irana, čiji projektili bez problema dosežu saudijsku istočnu obalu, gde su koncentrisana njihova naftna postrojenja.
Takođe, u slučaju rasplamsavanja sukoba, došlo bi do značajnih poremećaja u međunarodnoj trgovini energentima, budući da Persijski zaliv predstavlja prostor sa koga na svetsko tržište pristižu više nego značajne količine nafte i gasa. Upravo bi taj prostor bio poprište sukoba koji bi svi najradije želeli da izbegnu.
- Obnavljanje JCPOA

Zbog potencijalno pogubnih posledica po sve strane, najizvesniji je treći scenario i postizanje dogovora o obnavljanju JCPOA i to uskoro, pre nego što se pređe crvena linija i dođe do tačke sa koje nema povrataka na sporazum, kako su američki zvaničnici nedavno formulisali gornju granicu strpljenja SAD. Ukoliko imaju nameru da se sporazumeju, iransko odugovlačenje sa pregovorima i ubrzavanje procesa obogaćivanja bi se mogli protumačiti kao pokušaj da ovladaju ekspertizom i/ili ciljano osnaživanje sopstvene pozicije pred očekivani nastavak pregovora.
Da je do ovog poslednjeg već došlo, vidi se i iz izjava američkih zvaničnika koji, u isčekivanju nastavka pregovora, više ne govore o dodatnim zahtevima Iranu kao letos, već o povratku na odredbe izvornog sporazuma. Za razliku od situacije kada su Amerikanci pre više meseci insistirali da novi sporazum treba da uključi pitanja poput „iranskog malignog uticaja“ u regiji i njihovog programa balističkih projektila, ovoga puta, sudeći po izjavama ta pitanja bi mogla biti ostavljena i za period nakon postizanja sporazuma.
Kako je pozicija Amerike vremenom omekšala, prepreku brzom postizanju dogovora bi moglo da predstavlja tvrdo držanje Irana, zasnovano upravo na tome da se pravljenju oružja danas nalaze bliže nego ikad. Iranci bi mogli da insistiraju na oslobađanju zamrznutih sredstava pre postizanja konačnog dogovora, kao dokaz iskrenih namera Vašingtona, na šta je nedavno aludirao iranski šef diplomatije. Teheran bi takođe mogao da traži ukidanje sankcija koje nisu vezane za sam sporazum, poput onih uvedenih nakon 2018. godine ili onih u vezi sa balističkim projektilima i poštovanjem ljudskih prava.
Iranci bi voleli da dobiju i garancije da neki naredni predsednik neće jednostrano izvući SAD iz sporazuma, kao što je to učinio Tramp. Jedina moguća vrsta takve garancije je zakonska, za šta je potrebna dvotrećinska većina za ratifikaciju sporazuma u Senatu, što Bajdenova administracija neće moći da obezbedi.
Sa ili bez dodatnih pogodnosti, za očekivati je da Iran pristane na dogovor. Dalje razvijanje nuklearnog programa bi se, najpre zbog očekivane izolacije i dodatnih sankcija, a potom i rizika od razaranja njihove kompletne nuklearne infrastrukture, moglo ispostaviti samo kao nepotrebna avantura. U tom slučaju, Teheran bi mogao da zaboravi na ekonomski oporavak koji je preko potreban njihovoj privredi, ali i samom opstanku teokratskog režima, suočenog sa sve većim nezadovoljstvom stanovništva.
Budući da i Vašington ima interes da se sporazum obnovi, svi su izgledi da će uskoro doći do postizanja dogovora o obnavljanju JCPOA. Vraćanje ključnim odredbama originalnog sporazuma se čini kao najverovatnija opcija među mogućim modelima postizanja diplomatskog rešenja, imajući u vidu da su obe strane pod pritiskom da ne naprave značajnije ustupke. Takođe, vremenski okvir ne radi u korist dugotrajnih pregovora, pa bi rešavanje sporednih pitanja i dilema o tome šta posle isteka pojedinih odredbi izvornog sporazuma, moralo da sačeka period nakon oživljavanja JCPOA.












































































