Tag Archives: nuklearna energija

ODRŽANO PREDAVANJE NA TEMU SUKOBA NA BLISKOM ISTOKU I ENERGETSKOJ BEZBEDNOSTI
U okviru Pete generacije stažiranja u Strukovnom udruženju sektora bezbednosti održano je predavanje na temu sukoba na Bliskom istoku i energetskoj bezbednosti, pre svega u odnosu na izazove uključivanja nuklearne energije u energetski miks Srbije.
Situaciju na Bliskom istoku prisutnima je izložio dr Miad Nakhavali dok je o energetskoj bezbednosti i sistemu, sa posebnim osvrtom na slučaj Srbije, govorio dr.ing. Miroslav Parović.

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST CENTRA ZA NEPROLIFERACIJU, KONTROLU NAORUŽANJA I RAZORUŽANJE SUSB POVODOM NAJAVA O UKIDANJU ZAKONA O ZABRANI IZGRADNJE NUKLEARNIH ELEKTRANA U SRBIJI
Povodom namere uvođenja nuklearne energije u Srbiji, Centar za neproliferaciju, kontrolu naoružanja i razoružanje SUSB poziva rukovodstvo Srbije da:
-
Obavesti javnost o tačnom sadržaju Memoranduma o razumevanju sa Francuskom elektroprivredom, uključujući i tačnom predmetu sporazama, roku trajanja i troškovima,
-
Upozna javnost sa svim aspektima upotrebe nuklearne energije kako bi se pitanje ukidanja Zakona o zabrani i uvođenja nuklearne energije u Srbiji sagledalo na sveobuhvatan način
-
Obavesti javnost odmah na početku razmatranja izgradnje bilo klasičnih nuklearnih elektrana bilo kupovine malih modularnih reaktora kako će se skladištiti nuklearni otpad i na kojoj lokocaji, kao i koje će se mere zaštite preduzimati i sa kojom radnom snagom,
-
Organizuje stručne i javne debate na temu prednosti i mana nuklearne energije – problema sa kojima se zemlje koje imaju nuklearnu energiju suočavaju i prednostima koje dobijaju za preduzete rizike
-
Kakvo je stvarno stanje stvari po pitanju posedovanja nuklearne energije u Evropi – trendovima napuštanja nuklearne energije u pojedinim zemljama i trendovima intenziviranja promovisanja nuklearne energije u istočnoj Evropi i pravljenja planova za izgradnju novih nuklearnih elektrana
-
Razloga za promovisanje malih modularnih nuklearnih reaktora, njihove cene i prednosti u odnosu na klasične nuklearne elektrane
-
Otklanjanje straha da se mali modularni reaktori ili klasične nuklearne elektrane mogu koristiti kao mete agresije ili terorističkih aktivnosti.
Zakonom o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana iz 2005. godine (nasleđen od 1989. I 1995. Godine) zabranjena je izgradnja nuklearnih elektrana, postrojenja za proizvodnju nuklearnog goriva i postrojenja za preradu isluženog nuklearnog goriva za nuklearne elektrane u Saveznoj Republici Jugoslaviji odnosno Srbiji. Zabrana se odnosi na: donošenje investicionih odluka, izradu investicionih programa i tehničke dokumentacije za izgradnju nuklearnih elektrana, postrojenja za proizvodnju nuklearnog goriva i postrojenja za preradu isluženog goriva za nuklearne elektrane. Zakon ne zabranjuje naučnoistraživačke i istraživačko-razvojne radove, rudarsko-geološke istražne radove, geološko-seizmička istraživanja i obrazovanje kadrova.
U prethodnih nekoliko godina prisutne su tendencije rukovodstva države da kroz „male“ i „nevidljive“ odredbe nacrta strategija ili predloga pojedinih rukovodilaca u energetskom i odbrambenom sistemu zemlje ukinu zakon i uvedu nuklearnu energiju u Srbiju uz različita obrazloženja – od navodnog smanjivanja računa za struju, preko usklađivanja sa modernim trendovima u energetici radi borbe protiv klimatskih promena do brige za obezbeđivanje održivih izvora energije u uslovima višestruko povećanih potreba Srbije za energijom.
Kulminacija je potpisivanje Memoranduma o razumevanju sa Francuskom elektroprivredom i pokretanje inicijative u Skupštini Srbije za ukidanjem Zakona o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana u Srbiji početkom aprila 2024. godine. Iz tog razloga Centra za NKNiR će se aktivno baviti ovim temama.
U Beogradu,
11.4.2024.

ODRŽAN SKUP CENTRA ZA NEPROLIFERACIJU, KONTROLU NAORUŽANJA I RAZORUŽANJA SUSB
Centar za neproliferaciju, kontrolu naoružanja i razoružanje SUSB na čelu sa generalnim sekretarom SUSB dr Marinom Kostić je 20. maja. 2021. godine organizovao online skup pod nazivom “Jačanje bezbednosti kroz obrazovanje: slučaj studiranja tematike neproliferacije, kontrole naoružanja i razoružanja”. Cilj skupa je bio da ukaže na značaj izučavanja tematike neproliferacije, kontrole naoružanja i razoružanja i doprinosu koji Evropska unija ostvaruje na tom polju. Naši uvaženi gosti bili su dr Niklas Schörnig ispred Instituta za istraživanje mira u Frankfurtu i gospođa Mara Zarka, projekt-menadžer i istraživač-saradnik u Bečkom centru za razoružanje i neproliferaciju.
Nakon predstavljanja gostujućih predavača i razgovora o mogućoj saradnji u budućnosti učesnicima se obratio dr Niklas Schörnig koji je govorio o razlozima i značaju izučavanja tamatike neproliferacije, kontrole naoružanja i razoružanja. Kao posebne razloge on je izdvojio: razumevanje mogućih uzroka ratovanja i prevencije istih, dobro utemeljenje u teorijama međunarodnih odnosa, interdisciplinarnost i sadašnju krizu na ovom polju. U kontekstu globalne (ne)proliferacije, posebnu zabrinutost dr Schörnig izrazio je govoreći o (ne)proliferaciji naoružanja pri čemu je istakao da pretnju globalnoj bezbednosti ne predstavlja toliko nuklearna proliferacija koliko proliferacija konvencionalnog naoružanja i novih tehnologija, posebno dronova.
Prezentaciju dr Niklasa Schörniga upotpunila je gospođa Zarka govorom o ulozi i doprinosu Evropske unije u izučavanju tematike neproliferacije, kontrole naoružanja i razoružanja. Ona se posebno osvrnula na rad Konzorcijuma EU za neproliferaciju i razoružanje i razne vrste aktivnosti koje Konzorcijum organizuje poput ad-hoc seminara i Članaka o neproliferaciji i razoružanju, treninga o prodizanju svesti o značaju neproliferacije i Inicjative mladih žena i buduće generacije u oblasti neproliferacije, kontrole naoružanja i razoružanja, Godišnje konfrencije Konyorcijuma i Radionice mladih. Ona je ukazala i na druge aktivnosti koje pokriva Konzorcijum poput godišnjeg savetodavnog sastanka, programa stažiranja, poseta Briselu stažista UNODA, informator Konzorcijuma i online kurseva. Svoje predavanje gospođa Zarka je privela kraju citatom Nelsona Mandele: „Obrazovanje je najmoćnije oružje kojim možemo menjati svet.“
Deo posvećen diskusiji i pitanjima učesnika skupa protekao je u konstruktivnoj interakciji sa predavačima čime je skup dobio na svojoj širini. Pitanja učesnika obuhvatila su teme moguće proliferacije nuklearnog naoružanja na Bliskom Istoku, realističnosti očekivanja da velike sile vode proces razoružanja i mogućeg uticaja usvajanja Ugovora o zabrani nuklearnog naoružanja na produblivanje podela unutar EU.
Ovom prilikom, Centar za neproliferaciju, kontrolu naoružanja i razoružanje SUSB još jednom se zahvaljuje dr Schörnigu i gospođi Zarka na učešću i trudu koji su uložili kako bi nam preneli svoja iskustva i zapažanja o značaju izučavanja tematike neproliferacije, kontrole naoružanja i razoružanja za jačanje bezbednosti i uloge koju EU ima u tom procesu.
STAVOVI JAVNOG MNJENJA O NUKLEARNOJ ENERGIJI U REPUBLICI SRBIJI
Anketu sproveo : Damir Dizdarević
Istraživanje stavova javnog mnjenja o nuklearnoj energiji u Republici Srbiji sprovedeno je u okviru Programa stažiranja prve generacije stažista Strukovnog udruženja sektora bezbednosti. Njegov cilj jeste da ispita stavove građana Republike Srbije o nuklearnoj energiji. Kao metoda skupljanja podataka korišćena je anonimna, onlajn anketa, preko platforme Gugl forms. Anketa je bila struktuirana tako da su ispitanici prvo odgovarali na pitanje o tome da li Srbija treba da ima nuklearnu energiju. Potom su, u zavisnosti od odgovora na prethodno pitanje, ispitanici birali razloge za svoj stav kojih je moglo biti više od jednog.
Rezultati
U anketi je učestvovalo ukupno 266 ispitanika.
Na pitanje da li Srbija treba da ima nuklearnu energiju pozitivno je odgovorilo 123 ispitanika (46.2%), a negativno 143 (53.8%) ispitanika.
Kao razloge u prilog upotrebe nuklearne energije ispitanici (123) su označili sledeće odgovore (moguće je bilo izabrati više opcija):
- Zbog manje cene energije: 38 (30.9%)
- Jer je to najčistiji oblik energije: 38 (30.9%)
- Zbog toga što će time Srbija dobiti na značaju: 20 (16.3%)
- Jer će time Srbija obezbediti energetsku nezavisnost od drugih zemalja: 86 (69.9%)
Kao razloge protiv nuklearne energije ispitanici (143) su odredili sledeće odgovore (moguće je bilo izabrati više opcija):
- Cena izgradnje reaktora je velika i neisplatljiva: 25 (17.5%)
- Postoji rizik od nuklearne katastrofe: 86 (60.1%)
- Zbog problema sa skladištenjem nuklearnog otpada: 114 (79.7%)
- Zbog mogućnosti da se Srbija posmatra kao neko ko može da izađe izvan okvira civilnog korišćenja energije: 22 (15.4%)
Iz rezultata se može videti da je većina građana Republike Srbije protiv korišćenja nuklearne energije. Ipak, treba napomenuti da razlika između pozitivnog i negativnog stava nije velika. Kao ubedljivo najvažniji razlog za podržavanje nuklearne energije izdvojio se stav da bi time Srbije obezbedila energetski nezavisnost od drugih zemalja i samim tim stabilnost po pitanu snabdevanja električnom energijom. Glavni razlog protivljenja, sa druge strane, jeste problem sa skladištenjem nuklearnog otpada, dok je mogućnost od nuklearne katastrofe na drugom mestu.
NADMETANJE RUSIJE, KINE I SAD U IZGRADNJI NUKLEARNIH ELEKTRANA NA BALKANU
Autor: Damir Dizdarević
Apstrakt: Rusija, Kina i Sjedinjene Države imaju globalne, često kompetitivne pa i konfliktne, interese i ambicije u svim oblastima delovanja i u gotovo svim regionima, pa i regionu Balkana. Jedno od sve aktuelnijih pitanja koje se pokazuje kao predmet novog sučeljavanja velikih sila na Balkanu je i pitanje izgradnje nuklearnih elektrana. Kakva je pozicija Rusije, SAD i Kine po pitanju izgradnje nuklearnih elektrana u balkanskim državama i koje su njihove ambicije pitanja su na koja će ovaj rad pokušati da ponudi odgovor. U radu se koriste metoda analize sadržaja govora i dokumenata, komparativna metoda kao i metoda studije slučaja. Autor zaključuje da Rusija želi da preko svog najjačeg aduta, energetskog sektora, proširi svoj uticaj na zemlje Balkana, dok Kina želi da poveća ekonomsku saradnju sa njima, kako bi potvrdila svoj status, uvećala svoj uticaj, a i pospešila razvoj svoje nuklearne industrije. Interes SAD jeste u suzbijanju ili usporavanju napretka rivala, ali i jačanje konkurentnosti svoje nuklearne industrije. Za Balkan to može biti dobra prilika da reši energetske probleme, ali oni izazivaju i brojne pritiske i nevolje koji dovode u pitanje svrsishodnost upotrebe ovog vida energije.
Ključne reči: energetska bezbednost, velike sile, kompeticija, nuklearna energija, neproliferacija
Kontroverze upotrebe nuklearne energije
U ovom radu ćemo se baviti odnosom velikih sila prema izgradnji nuklearnih elektrana na Balkanu. Region Balkana ima oskudne energetske resurse, kako količinski tako i u pogledu diverzifikacije različitih vrsta izvora. Ovo je naročito slučaj kada se radi o čistijim izvorima energije, za razliku od uglja koji je dominantan u ovim zemljama. Potencijal za održivu energiju postoji, ali pitanje je da li to može podmiriti energetske potrebe. Jedno od rešenja koje se nameće jeste izgradnja nuklearnih elektrana. Svakako treba napomenuti da postoje velike kontroverze kada se govori o nuklearnoj energiji i o tome će biti reči kasnije. Ipak, izgradnja nuklearne elektrane je ogroman poduhvat koji zahteva složenu tehnologiju i mnogo novca. Manje zemlje teško da imaju dovoljno sredstava da same realizuju projekat. Zato im je potrebna pomoć kompanija iz neke od zemalja sa razvijenom nuklearnom industrijom poput Ruske Federacije, Narodne Republike Kine i/ili Sjedinjenih Američkih Država. Pri tom, svaka od ovih država ima svoje interese koje pokušava da ostvari pri realizaciji ovakvih projekata. Teza rada jeste da se na području Balkana rasplamsava novo nadmetanje velikih sila, ovog puta u pogledu izgradnje nuklearnih elektrana, što dodatno usložnjava probleme u kojima se ove države već nalaze. Kroz analizu relevantne literature i projekata pokušaćemo da potvrdimo tu tezu.
Upotreba nuklearne energije je i posle mnogo decenija od njenog otkrića još uvek jedna od najkontroverznijih tema u društvu. S jedne strane, u odnosu na ostale izvore, ona je najefikasniji način za dobijanje energije, a emisija gasova sa efektom staklene bašte je jako niska. Sa druge strane, ona sa sobom donosi bezbednosne i ekološke rizike.
Nuklearni reaktori, u odnosu na prostor proizvode najveću gustinu električne energije (Ćirković 2019). To govori da se energija proizvodi veoma efikasno. Takođe, emisija CO2 i drugih gasova koji doprinose klimatskim promenama jeste minimalna, među najnižim po jedinici energije u odnosu na ostale izvore (Ćirković 2019). Sa obzirom na pozitivne stvari moglo bi se reći da je nuklearna energija jako efikasna i da bi njena upotreba rešila mnoge energetske probleme na planeti. Ipak, situacija je dosta drugačija, a rizici su brojni.
Prvi rizik na koji se obično pomisli kada se govori o upotrebi nuklearne energije jeste katastrofa poput one u Černobilju 1986. godine. Strah od katastrofe dodatno je aktuelizovan posle Fukušime iz 2011, mada je u potonjem slučaju šteta bila znatno manja. Druga opasnost predstavlja i skladištenje nuklearnog otpada. Otpad koji ostaje nakon procesa proizvodnje jeste osiromašeni uranijum. Koristi se za proizvodnju tenkovskih oklopa, ali i protiv-tenkovske municije i raketa. Odlaganje otpada jeste veliki ekološki problem. To predstavlja vrstu opasnosti, pošto uranijumu treba jako mnogo vremena da se razgradi. Treći rizik predstavlja upotreba uranijuma u proizvodnju nuklearnog naouražanja. Civilna i vojna dimenzija nuklearnog naoružanja dobro su odvojene u teoriji. Upotreba nuklearne energije u miroljubive svrhe, kao i neproliferacija i razoružanje jesu tri stuba Ugovora o neproliferaciji nuklearnog naoružanja iz 1968. godine. Ipak, u praksi nije nemoguće da se u tajnosti radi na razvijanju nuklearnih bombi.
Interesi Rusije, SAD i Kine po pitanju miroljubive upotrebe nuklearne energije na Balkanu
Što se tiče Rusije, Balkan je vekovima u njenoj interesnoj sferi, pre svega zbog svoje geostrateške pozicije. Nalazi se između Crnog i Sredozemnog mora, što je od velike važnosti za Rusiju koja nema bezbedan izlaz na topla mora (Marshall 2015). Zato je Crno more za Moskvu od velike važnosti, što donekle objašnjava aneksiju Krima 2014. godine. Takođe, Rusija ima istorijske, kulturološke i religijske veze sa Balkanom što propagira, često i preterano, ali joj to pojačava uticaj u regionu (Stronski and Himes 2019). Njen uticaj na Balkanu se počeo posmatrati kao opasan nakon aneksije Krima posle preagresivne politike NATO pakta. Rusija je godinama posmatrala kako njeni istočnoevropski susedi polako bivaju primljeni u NATO i EU, što je okarakterisano kao bezbednosna pretnja. Zbacivanje ukrajinskog predsednika Janukoviča, koji je bio proruski orijentisan, Moksva je shvatila kao zadiranje jednog koraka previše u njenu interesnu sferu. Kao region u Evropi koji je jedan od najmanje integrisanih u evro-atlantske strukture, Balkan predstavlja logičnu metu Rusije, a njen uticaj je usmeren ka sprečavanju ili usporavanju proširenja Evropske unije i NATO-a, posebno na Ukrajinu, Gruziju ili bilo koju drugu postsovjetsku državu (Stronski and Himes 2019).
Rusija pored političke podrške svoj uticaj širi preko ekonomskih investicija, a najviše u oblasti energetike. Ona ima ogromne rezerve nafte, a najveći je izvoznik prirodnog gasa. Od uvoza ruskog gasa zavisne su mnoge evropske zemlje. Generalno je pravilo da što je zemlja bliža Rusiji, više je zavisna od nje, tako da zavisnost, na primer, Bugarske iznosi oko 80 procenata (Marshall 2015). Svoj uticaj postiže i izgradnjom gasovoda. Za Balkan je naročito bitan projekat Južni tok, od koga se odustalo, ali ga je zamenio projekat izgradnje Turskog ili Balkanskog toka, koji prolazi kroz Srbiju i Bugarsku, a čime se umanjuje značaj Ukrajine u transportu gasa (Stronski and Himes 2019). Na ovaj način Rusija postiže neku vrstu monopola nad snabdevanjem gasom. Na taj način ona kontroliše i cene i povećava svoj uticaj u državama. Izvan gasovoda, ruske firme su uspele da se probiju na energetska tržišta i steknu uticaj ili kontrolu nad generisanjem struje, preko rafinerija, prodaje benzina ali i preko projekata izgradnje nuklearnih elektrana (Stronski and Himes 2019).
Sa druge strane, kineski interes se mora posmatrati kroz njihovu gigantsku inicijativu “Pojas i put”. Ovaj projekat je najavio kineski predsednik Si Đinping u svom govoru 2013. godine. On se sastoji od masovnih ulaganja u infrastrukturne projekte poput železnica, puteva, gasovoda, naftovoda, luka, a sve to sa ciljem boljeg povezivanja i bolje ekonomske i finansijske saradnje (Chatzky and James 2020). Za ovaj ambiciozni projekat se može reći da ide po planu. Preko 60 zemalja je uključeno u ovaj projekat, kao i većina svetske populacije, a procenjuje se da će troškovi do 2027. godine dostići vrtoglavih 1.2 biliona dolara (Chatzky and James 2020). Cilj Kine verovatno jeste da dodatno ojača svoju ekonomsku, ali i političku moć i tako dodatno potvrdi svoj status velike sile. Nije nemoguće zamisliti da bi na taj način mogla i ojačati svoju poziciju u međunarodnim institucijama. Ipak, ova aktivnost Kine je naišla na kritike od strane SAD i nekih evropskih zemalja. Njihov generalni stav jeste da ovaj projekat predstavlja pokušaj Kine da zaduži slabije zemlje i da na taj način u odnosima sa tim zemljama dobije ogroman uticaj (Chatzky and James 2020; Ford 2020). Sa druge strane se svakako može izneti argument da te zemlje imaju velike koristi od projekta i povezivanja.
Tako inicijativa “Pojas i put” zahvata Balkan, gde je Peking investirao znatnu sumu novca u razne projekte. Zakić i Radišić (2019, 55) navode da je „u energetske projekte u Srbiji uloženo 3,07 milijardi, a u Rumuniji 2,46 milijardi dolara.” Treba napomenuti i da je dosta novca uloženo i u ostale projekte.
U ovaj projekat takođe spadaju i investicije u projekte izgradnje nuklearnih elektrana. Primer toga jeste propali projekat u Rumuniji o kome će više reči biti kasnije. Cilj Kine jeste da učini svoju nuklearnu industriju i preduzeća kompetitivnim na tržištu, kako bi mogla da parira već ustaljenim kompanijama (Ford 2019). Činjenica je da je Kina zainteresovana za investiranje u balkanske zemlje, a tako i u projekte sa nuklearnom energijom, ako se za to ukaže prilika.
Konačno, interes SAD, kao i Kine i Rusije mora se staviti u kontekst njihovog međusobnog globalnog nadmetanja. Takvo nadmetanje odigrava se u najrazličitijim sferama, uključujući i energetsku. SAD u toj sferi vidi uticaj Rusije i Kine kao štetan. U suštini, Rusija koristi svoje resurse da učini zemlje zavisnim od isporuke, ali i cene energenata, dok Kina svojim investicijama uvlači zemlje u dugove koji nisu održivi i na taj način ove dve zemlje ostvaruju i šire svoj geopolitički uticaj (Ford 2020). SAD se suprotstavljaju Rusiji na polju gasa tako što nude Evropi skuplji, ali alternativni pravac snabdevanja. Nakon revolucije škriljaca, SAD su u velikoj meri povećale svoje zalihe energenata, tako da su sada spremne da prodaju svoj prirodni gas Evropi, ali u tečnom stanju, što podrazumeva velike infrastrukturne projekte (Marshall 2015). Takođe postoji nadmetanje i u projektima izgradnje nuklearnih elektrana, gde SAD ponovo vide štetan uticaj druge dve zemlje. Njima zameraju to što svoje projekte ostvaruju ili preko državnih preduzeća ili subvencionisanjem domaćih kompanija, jer na taj način remete fer tržišnu konkurenciju i uslove da bi ispunili svoje ciljeve koji su više geostrateškog nego ekonomskog karaktera (Ford 2020). Još jedna od zamerki tiče se potencijalne proliferacije nuklearnog naoružanja. SAD su razvile reaktor koji koristi nisko obogaćeni uranijum, čime se znatno smanjuje opasnost njegove potencijalne upotrebe za proizvodnju naoružanja, dok Kina i Rusija koriste reaktore koji rade na visoko obogaćeni uranijum (Ford, 2020). Na ovaj način američki zvaničnici predstavljaju da kineske i ruske aktivnosti ne doprinose neproliferaciji, a samim tim ni miru u svetu.
Kao što se nadmetanje odvija u više sfera, tako se odvija i u više regiona. Jedan od njih jeste i Balkan. U nastavku rada ćemo obraditi slučajeve Bugarske, Rumunije i Srbije, kako bi se stekao bolji uvid u to nadmetanje.
Nadmetanje SAD, Rusije i Kine po pitanju upotrebe nuklearne energije u Rumuniji, Bugarskoj i Srbiji
Rumunija ima jednu nuklearnu elektranu koja se nalazi u Černavodama. U pogon je puštena 1996. godine. Od 2001. radile su samo dve jedinice, dok je bilo planirano njih pet. Sa razvojem industrije rasle su i energetske potrebe Rumunije koja je želela da izgradi još dva reaktora. Tako je 2015. godine potpisan Memorandum o razumevanju između rumunske nacionalne kompanije Nuklearelektrike i Kineske generalne grupe za nuklearnu energiju, koja je u vlasništvu Kine, a sporazum je podrazumevao investiciju od 200 miliona dolara godišnje za izgradnju dve jedinice, gde bi kineska kompanija imala udeo vlasništva od 51% (Necsutu 2020). Ipak, projekat nije išao po planu. Nakon promene vlade, došlo je do preispitivanja takvog sporazuma iz nekoliko razloga, ali pre svega sve zbog rastuće kompetitivnosti SAD i Kine. Ugovor je raskinut, a u igru su se uključile Sjedinjene Američke Države, koje su ponudile da učestvuju u projektu vrednom 8 milijardi dolara, koji podrazumeva izgradnju dve jedinice, ali i obnovu prve (Barberá 2020). Rumunija je zemlja koja je članica EU i NATO i u kojoj je izgrađena jedna od komponenti NATO protivraketnog štita u Evropi i kao takva predstavlja bitnog saveznika Sjedinjenih Država. Sigurno je da je to imalo velikog uticaja na raskidanje sporazuma sa kineskom kompanijom, naročito ako imamo u vidu zahladnjenje odnosa između SAD i Kine za vreme Trampa, ali i optužbe amerike da se Kina upušta u nuklearnu špijunažu (Necsutu 2020).
Što se tiče Bugarske, u njoj nuklearna energija ima veliku ulogu. Zajedno sa ugljem je i najvažniji izvor energije. Procene su da nuklearna energija zadovoljava oko 30 procenata potreba u proizvodnji struje (Digges 2019). Taj značaj se ne ogleda samo u ekonomskom već i u bezbednosnom i strateškom smislu. Kao i u slučaju drugih zemalja energetska bezbednost Bugarske je od velikog značaja za njen opstanak. Prevelika zavisnost od stranih energenata znači slabost, a bezbednost se postiže diverzifikacijom energenata, pri čemu je nuklearna energija jedan od izvora energije koji se smatra veoma važnim sa stanovišta nacionalne bezbednosti (Iankova and Tzenev 2015).
Prva nuklearna elektrana u Bugarskoj, pod imenom Kozloduj, napravljena je sedamdesetih godina i imala je šest aktivnih reaktora. Pod pritiskom EU, tokom pristupnih pregovora, Bugarska je ugasila četiri reaktora koja su smatrana veoma rizičnim, dok su dva nastavila da funkcionišu do danas (Iankova and Tzenev 2015). Druga elektrana trebala je biti izgrađena u Belenama. Izgradnja koja je započeta 1981. konačno je prekinuta 1992. godine zbog ekonomskih razloga, ali i zbog zaštite životne sredine (Iankova and Tzenev 2015).
Nakon gašenja reaktora u Kozloduju Bugarska je želela da pokrene projekat u Belenama, kako bi zadovoljila svoje energetske interese. Počeli su aktivno da traže pomoć i investitore za veoma skup projekat. Nacionalna kompanija Bugarske izabrala je konzorcijum vođen od strane podružnice budućeg ROSATOM-a, u koji su bili uključeni i francuski Fromatom i nemački Simens, a ukupna vrednost projekta iznosila je četiri milijarde evra (Iankova and Tzenev 2015). Sve je izgledalo dobro na papiru i spremno za rad. Evropska komisija je odobrila projekat (Iankova and Tzenev 2015). Ipak, došlo je do komplikacija. Da stvar bude još gora, to se dešavalo za vreme svetske finansijske krize koja je izbila 2008. godine, pa je teže bilo privući investicije. Naime, prvobitne procene su se pokazale kao netačne, cena je skočila sa četiri na deset milijardi, a brojne evropske banke i investitori nisu bili spremni za takve poduhvate, pa je projekat zapao u krizu (Iankova and Tzenev 2015). Na kraju su izvođači radova pronađeni, a Bugarska se okrenula Rusiji za pomoć u finansiranju. Od Rusije su dobili zajam u iznosu od 3,9 milijardi evra, koji će u potpunosti garantovati Bugarska (Iankova and Tzenev 2015). Ali 2009. dolazi do promene vlade u Bugarskoj, gde na vlast dolazi partija ne baš proruski orijentisana, na čelu sa Bojkom Borisovim. Smatrao je da zemlja treba da napravi određeni otklon od Rusije, posebno nakon ruske intervencije u Gruziji 2008. godine. Nije želeo da garantuje vraćanje ruskog zajma, a nakon brojnih pritisaka javnosti i velike neizvesnosti projekta, ali i kritika zbog direktne pomoći ruske države, nemački i glavni investitor i izvođač radova se povukao iz dogovora (Iankova and Tzenev 2015). Projekat je ponovo ušao u stagnaciju i zaustavljen je 2010. godine. Usledili su brojni pregovori sa Rusijom oko nastavka, ali su bili neuspešni. Potom je Rusija izvršila pritisak, zapretivši promenom pravca Južnog toka, koji može ići kroz Rumuniju (Iankov and Tzenev 2015). Iako može biti upitno da li je pretnja bila uspešna ili ne, činjenica je da su pregovori ponovo otpočeli 2010. godine. Te godine postignut je dogovor između dve zemlje o izgradnji elektrane, gde bi bugarska kompanija imala 51% udela u vlasništvu, ROSATOM 47%, a ostali učesnici bi podelili ostatak (Iankova and Tzenev 2015). Ali i pored dogovora, dosta neslaganja je bilo oko cene. Borisov je smatrao da je cena od preko šest milijardi prevelika i želeo je da je spusti na pet, a kao odgovor na to Rusi su poslali ultimatum i ponudili konačnu cenu od 6,3 milijarde evra (Iankova and Tzenev 2015).
Katastrofa u Fukušimi 2011. godine dovela je do preispitivanja bezbednosti nuklearne energije u celom svetu. Situacija nije bila drugačija ni u EU i Bugarskoj. Borisov je uspeo da ispregovara par moratorijuma na radove sa Rusijom (Iankova and Tzenev 2015). Međutim, Borisov je želeo da uključi partnere kojima je politički bliži u ceo projekat, prvenstveno one iz EU, ali i iz SAD. Njegova želja da i neke evropske kompanije investiraju u projekat, čije interesovanje nije postojalo, kao i stalno pogađanje oko cene dovelo je do toga da dogovor propadne marta 2012. godine (Iankova and Tzenev 2015). Projekat je tokom godina, zbog novca koji su morali da isplate Rusima ponovo aktiviran. Ali izgleda da se pažnja ipak okreće ka Kozloduju, nuklearnoj elektrani koja funkcioniše. Govori se o planu njenog proširenja za još dva reaktora koja su bila namenjena za elektranu u Belenama, ali je veliko pitanje ko će biti uključen u radove kao investitor (Koseva 2021). Iz svega navedenog može se zaključiti da je Bugarska imala dosta problema zbog projekta u Belenama. EU je smetala direktna intervencija ruske države, dok je Rusiji smetala želja Borisova da uključi svoje evropske partnere u projekat. Projekat jeste bio energetske i ekonomske, ali i političke prirode. Trebalo bi napomenuti da je Bugarska kako bi pokrila troškove izgradnje predlagala učešće drugih zemalja, pre svega Severne Makedonije, Srbije i Hrvatske, gde je tu mogućnost predstavila kao regionalni projekat.
Konačno, u Srbiji je energetska struktura problematična. Većina energetskih potreba se zadovoljava ugljem i to lignitom jako lošeg kvaliteta. To stvara brojne probleme sa zagađenjem, ali i emisijom gasova sa efektom staklene bašte. To je takođe jedna od tačaka u pregovorima o pristupanju Evropskoj uniji, pošto ne ispunjavaju neophodne kriterijume energetske politike EU. Sa druge strane, Srbija je prinuđena da koristi takve izvore da bi poboljšala svoju energetsku bezbednost, pošto nema dovoljno drugih izvora energenata. Potencijala za obnovljive izvore energije ima i nisu najbolje iskorišćeni, ali pitanje je da li bi mogli da podmire energetske potrebe. Zato ne treba da čudi, ako se pominje izgradnja nuklearne elektrane u Srbiji, iako je u ovom momentu još uvek na snazi Zakon o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana i strateški dokumenti iz oblasti energetike ne predviđaju izmenu ove politike (Zakon o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana u SRJ 1995; Strategija razvoja energije RS 2015). Izgradnja nuklearne elektrane u Srbiji bi mogla rešiti mnoge energetske probleme, ali bi verovatno izazvala i određena politička trenja.
Što se tiče same nuklearne energije bilo je ranijih planova za izgradnju elektrana. Do 1986. u Jugoslaviji su postojali planovi za izgradnju 4 elektrane, od kojih bi dve bile u Srbiji, ali je katastrofa u Černobilju naterala zemlju na preispitivanje, što je rezultiralo moratorijumom na izgradnju nuklearnih elektrana 1989. godine (Obućina 2018). Iako je bio privremena mera, on je i danas na snazi. Posledice katastrofe i moratorijuma su bile velike i dalekosežne. Njime nije zabranjeno izučavanje nuklearne energije, ali jeste usporeno, što je rezultiralo ozbiljnim nedostatkom kadrova za takav poduhvat (Vranjković 2019). Ozbiljnih planova o izgradnji nuklearne elektrane nema decenijama. Ipak, najnoviji događaji usmerili su pažnju i podstakli javnu raspravu o ovom pitanju. Naime, 2018. godine potpisan je sporazum između Srbije i ROSATOM-a, ruske državne korporacije za atomsku energiju o saradnji u oblasti miroljubivog korišćenja nuklearne energije, sa akcentom na infrastrukturi, nuklearnoj medicini i istraživanjima (Obućina 2018). Ovo je podstaklo mnoge da razmišljaju o mogućnosti Srbije da gradi nuklearne elektrane, a ozbiljna rasprava vođena je u javnosti, kako o njenoj neophodnosti, tako i o moratorijumu. Ipak, malo je verovatno da će do takvog projekta doći u skorije vreme. Kao što je i napomenuto Srbija nema finansijskih, kadrovskih, ali ni tehnoloških resursa za takav poduhvat, što znači da bi tu bila potrebna ozbiljna inostrana investicija. Ovaj sporazum govori o saradnji, radi tehnološkog napretka za Srbiju u oblasti u kojoj zaostaje u odnosu na svoje susede. Tačno je da bi time mogla nadoknaditi i kadrovski i tehnološki deficit, ali za to će biti potrebno vreme.
Ipak, nije nemoguće zamisliti da u budućnosti do takvog projekta može doći. Javna rasprava može izroditi stav da je nuklearna energija neophodna Srbiji. Ako kojim slučajem do toga dođe, u priču će sigurno biti uključene Rusija, Kina i SAD, što će predstavljati jedan vid nadmetanja u realizaciji projekta.
Zaključak
Nuklearna energija može rešiti mnoge probleme zemalja, ako se koristi samo na miroljubiv način. Ipak, ona sa sobom nosi brojne kontroverze i opasnosti, kako i bezbednosne tako i političke. Videli smo da Rusija, Kina i SAD u svom globalnom nadmetanju imaju sprecifične interese koje teže da ostvare. Takva je situacija i u energetskom sektoru i izgradnji nuklearnih elektrana na Balkanu. Rusiji je Balkan od velikog strateškog značaja zbog svog geografskog položaja i ona koristi svoju najveću snagu – energente – da bi postigla svoj cilj i ostvarila uticaj. Kina želi da proširi ekonomsku saradnju i potvrdi svoju poziciju velike sile, ali i da poveća svoju konkurentnost u nuklearnoj industriji a Balkan joj je značajan zbog ulaska na Zajedničko evropsko tržište. SAD, pak, pariraju Rusiji i Kini, gde žele da zemlje ostanu na prozapadnom putu i u pogledu izbora ekonomskih partnera u ključnim investicionim i infrastrukturnim poduhvatima. Žele da povrate nekadašnji uticaj svoje nuklearne industrije, a kao izgovor navode veliko kršenje tržišne konkurencije i opasnost od proliferacije. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da je teza izložena u radu potvrđena i da se na Balkanu intenzivira nadmetanje Rusije, Kine i SAD oko izgradnje nuklearnih reaktora što balkanskim zemljama dodatno komplikuje poziciju.
U Rumuniji je projekat kineske kompanije propao, a nju je zamenila američka. Time je Rumunija dobila pomoć od kompanije iz zemlje koju preferira, odnosno od njenog NATO saveznika. U Bugarskoj je situacija daleko komplikovanija. Društvo je podeljeno na prorusko i prozapadno, a tako je podeljena i partijska scena, što se odražava i na polje izgradnje nuklearnih reaktora. Pritisak EU i kritike na direktnu intervenciju ruske države usporile su projekat u Belenama, a želja Borisova da u njega uključi zapadne partnere dovela je do otkazivanja projekta, a Bugarska je morala da plaća penale. Videćemo šta će biti sada, kada se pažnja usmerava ka Kozloduju.
Što se tiče Srbije, sporazumi o nuklearnoj saradnji sa Rusijom izazvali su pažnju brojnih aktera. Ali on se tiče najviše tehnoloških inovacija, dok izgradnja elektrane nije još u planu. Takođe, na snazi je i dalje moratorijum na izgradnju nuklearnih elektrana iz 1989. godine i energetskim strateškim dokumentima nuklearna energija nije predviđena kao novi izvor energije u Srbiji. Zbog toga se čini da je izgradnja daleko. Sa druge strane, Srbija bi mogla da ima interes u tome, jer će dobiti čistiju energiju i poboljšati svoju energetsku bezbednost. Videćemo kako će se situacija odvijati, ali ukoliko nekada dođe do odluke da se započne izgradnja, velika je verovatnoća da ćemo biti svedoci novog obračuna velikih sila na Balkanu i njihovih pritisaka.
Bibliografija:
Barberá, G., Marcel. 2020. „US to Finance Nuclear Plant Extension in Romania”, Balkan Insight, October 9. https://balkaninsight.com/2020/10/09/us-to-finance-nuclear-plant-extension-in-romania/
Chatzky, Andrew, and McBride, James. 2020. „China’s Massive Belt and Road Initiative”, Council on Foreign Relations, January 28. https://www.cfr.org/backgrounder/chinas-massive-belt-and-road-initiative
Ćirović, Milan. 2019. „10 argumenata i 1 ne-argument u prilog korišćenju nuklearne energije”, Talas, oktobar 25. https://talas.rs/2019/10/25/nuklearna-energija/
Digges, Charles. 2019. „Russia strives to dust off nuclear plant it started building years ago in Bulgaria”, Bellona, March 7. https://bellona.org/news/nuclear-issues/2019-03-russia-strives-to-dust-off-nuclear-plant-it-stared-building-years-ago-in-bulgaria
Ford, Cristopher, A. 2020. „Competitive Strategy vis-a-vis China: The Case Study of Civil-Nuclear Cooperation”, Bureau of International Security and Nonproliferation, September 16. https://www.state.gov/competitive-strategy-vis-a-vis-china-the-case-study-of-civil-nuclear-cooperation/
Ford, Cristopher, A. 2019. „The Civil Nuclear Sector, Nonproliferation, and Great Power Competition: Rebuilding Global Leadership”, Bureau of International Security and Nonproliferation, June 24. https://www.state.gov/the-civil-nuclear-secto-nonproliferation-and-great-power-competition-rebuilding-global-leadership/
Iankova, Elena, A., and Tzenev, Atanas, G. 2015. „Determinants of sovereign investment protectionism: The case of Bulgaria’s nuclear sector”. Organizations and Markets in Emerging Economies, Vol. 6, No. 2(12): 35-66.
Koseva, Denitsa. 2021. „Bulgaria’s latest nuclear u-turn”, bne IntelliNews, January 26. https://www.intellinews.com/bulgaria-s-latest-nuclear-u-turn-201256/
Marshall, Tim. 2015. Prisoners of Geography: Ten Maps That Explain Everything About the World. New York: Scribner.
Necsutu, Madalin. 2020. „Romania Cancels Deal With China to Build Nuclear Reactors”, Balkan Insight, May 27. . https://balkaninsight.com/2020/05/27/romania-cancels-deal-with-china-to-build-nuclear-reactors/
Obućina, Vedran. 2018. „Serbia goes nuclear, but will it transform the whole energy sector?”, Obserwator Finansowy, July 16. https://www.obserwatorfinansowy.pl/in-english/business/serbia-goes-nuclear-but-will-it-transform-the-whole-energy-sector/
Strategija razvoja energetike Republike Srbije do 2025. godine sa projekcijama do 2030. godine. Službeni glasnik RS, br. 101/2015.
Stronski, Paul, and Himes, Annie. 2019. Russia’s Game in the Balkans. Washington DC: Carnegie Endowment for International Peace. https://carnegieendowment.org/files/Stronski_Himes_Balkans_formatted.pdf
Vranjković, Ružica. 2019. „Srbija okružena sa deset nuklearki, koliko smo bezbedni”, Radio Televizija Srbije, 28. avgust. https://www.rts.rs/page/stories/sr/story/125/drustvo/3641198/srbija-okruzena-sa-deset-nuklearki-koliko-smo-bezbedni.html
Zakić, Katarina and Radišić, Bojan. 2019. „China’s Belt and Road Investment Projects in the Balkan Countries: Six Years After”. The Review of International Affairs, Vol. LXX, No. 1175, July–September: 49-68.
Zakon o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana u Saveznoj Republici Jugoslaviji. 1995. Službeni list SRJ, br. 12/95 i Službeni glasnik RS, br. 85/2005. http://www.srbatom.gov.rs/srbatomm/wp-content/uploads/2019/09/ZAKON-O-ZABRANI-IZGRADNJE-NUKLEARNIH-ELEKTRANA-U-SRJ-SL.-LIST-SRJ-BR.-12-95-I-SL.-GLASNIK-RS-BR.-85-2005-DR.-ZAKON-LAT.pdf
THE COMPETITION OF USA, RUSSIA AND CHNA OVER THE NUCLEAR ENERGY POWER PLANTS CONSTRUCTION IN THE BALKANS
Damir Dizdarević
Abstract: Russia, China and the United States have global, often competitive and even conflicting, interests and ambitions in all areas of activity and in almost all regions, including the Balkan region. One of the increasingly important issue that is becoming subject of a new great powers confrontation in the Balkans is the issue of the construction of nuclear power plants. What is the position of Russia, the United States and China regarding the construction of nuclear power plants in the Balkan countries, and what are their ambitions are questions addressed in this paper. The paper uses the method of speech and document content analysis, the comparative method as well as the case study method. The author concludes that Russia wants to expand its influence in the Balkans through its strongest asset, the energy sector, while China wants to increase economic cooperation with them, in order to confirm its status, increase its influence and accelerate the development of its nuclear industry. The US interest is in suppressing or slowing down the progress of rivals, but also in strengthening the competitiveness of its nuclear industry. For the Balkans, this may be a good opportunity to solve energy problems, but it also causes numerous pressures and troubles that call into question the expediency of using this type of energy.
Keywords: energy security, great powers, competition, nuclear energy, non-proliferation
[1] Student master studija Studije Sjedinjenih Američkih Država, Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu.
UPOTREBA NUKLEARNE ENERGIJE U FRANCUSKOJ I NEMAČKOJ
Autor: Kosta Stojković
Apstrakt: Nuklearna energija predstavlja jednu od najkontroverznijih tema u modernom svetu i to sa različitih aspekata poput međunarodnih odnosa, međunarodnog prava, sektora bezbednosti ili ekonomije. Vode se različite debate o tome da li treba da živimo u svetu bez nuklearne energije ili je ipak ona naša budućnost sa kojom ćemo brže i efikasnije dostići ciljeve obnovljivog razvoja. U ovom radu će biti predstavljena uporedna analiza upotrebe i odnosa prema nuklearnoj energiji u dve vodeće države članice Evropske unije, Nemačkoj i Francuskoj. Dok Nemačka ide ka potpunom odbacivanju korišćenja nuklearne energije koje bi trebalo da se sprovede do 2022. godine, Francuska neprestano naglašava značaj nuklearne energije za svoju stabilnost. Obe države se najviše pribojavaju nuklearnih katastrofa i posledica koje može ostaviti nuklearni otpad. Komparacijom situacija u Francuskoj i Nemačkoj pokušano je da se izvuče zaključak o tome da li je u predstojećem periodu važnija stabilnost ili bezbednost.
Ključne reči: Nuklearna energija, nuklearni otpad, Nemačka, Francuska, stabilnost, bezbednost
Uvod
Korišćenje nuklearne energije predstavlja jednu od najkontroverznijih tema u modernom svetu i to sa različitih aspekata poput međunarodnih odnosa, međunarodnog prava, sektora bezbednosti ili ekonomije. Najveći doprinos takvom statusu dala je upotreba atomskih bombi nad Hirošimom i Nagasakijem na samom kraju Drugog svetskog rata. Uvidevši razornu snagu ovakve vrste naoružanja, mnoge svetske sile su rešile da ga što pre uvrste u svoj arsenal, znajući da će posedovanjem nuklearnog oružja povećati sopstvenu bezbednost i uzdići ih na lestvici moći iznad svih onih koji nemaju takvu vrstu naoružanja. Tome su prednjačili Sjedinjene Američke Države (SAD) i Sovjetski Savez, koji su obeležili ceo hladnoratovski period svojom trkom u naoružanju. Usled naglog porasta i proširenja nuklearnog oružja, 1968. godine potpisan je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Međutim, neke države koje zvanično poseduju i za koje se veruje da poseduju nuklearno naoružanje nisu potpisnice ovog ugovora i dalje. Reč je o Indiji, Izraelu i Pakistanu, dok ga je Severna Koreja napustila (Arms Control Association 2020). Trenutno u svetu 9 država poseduje nuklearno oružje, postoji oko 13.500 nuklearnih bojevih glava, od kojih je 9.500 u vojnoj upotrebi, dok su ostale u procesu razoružavanja (Arms Control Association 2020). SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo (do marta 2021. godine) i Rusija su smanjivale količinu svojih bojevih glava, dok se smatra da Kina, Indija i Pakistan rade suprotno. Uz to odnos Irana prema nuklearnom oružju je posebna tema za razmatranje (BBC 2020). Ugovor o zabrani nuklearnog naoružanja je usvojen 2017. godine, i stupio na snagu 22. januara 2021. godine. Međutim, nijedna od 9 država koje poseduju nuklearno oružje nije potpisnica ovog dokumenta (Office for Disarmament Affairs 2021).
Posedovanje nuklearnog oružja jeste najopasniji segment korišćenja i upotrebe nuklearne energije i debate o ovom pitanju izazivaju najviše kontroverzi. Ipak, nuklearna energija se može koristiti na različite načine (World Nuclear Association 2020). Jedan od načina koji takođe zavređuje veliku pažnju svetske javnosti i bitan je za ovaj rad jeste korišćenje nuklearne energije u proizvodnji električne energije. Prva nuklearna elektrana koja je proizvela električnu energiju cepanjem atoma uranijuma je to uradila još pedesetih godina prošlog veka (World Nuclear Association 2020). Država koje trenutno koriste nuklearnu energiju u različite svrhe ima dosta više nego država koje poseduju nuklearno oružje. U javnosti se vodi česta debata da li bi trebalo nastaviti sa korišćenjem nuklearne energije ili posledice toga mogu biti katastrofalne po čovečanstvo. Protivnici korišćenja nuklearne energije uglavnom ističu opasnost od nove nuklearne katastrofe, kao i odlaganje i skladištenje nuklearnog otpada čije zračenje može trajati od 9000 do 11000 godina (Vujić 2019). Sa druge strane, pobornici nuklearne energije akcenat stavljaju na minimalnoj zagađenosti koja je posledica rada nuklearnih elektrana, u odnosu na preradu fosilnih goriva. Takođe, u poslednje vreme sve se više razmatra i korišćenje nuklearne energije kao izvora obnovljive energije (Vujić 2019).
Evropska unija jednu četvrtinu ukupne električne energije dobija iz nuklearne energije, dok je udeo fosilnih goriva 46% (World Nuclear Association 2020). Kako bi se smanjila zagađenost nastala dobijanjem energije iz fosilnih goriva i uvećao udeo izvora obnovljive energije, Evropska Komisija je donela niz ciljeva i direktiva koje bi države članice trebalo da ispune do 2030. godine (udeo obnovljive energije bi trebalo da bude 32.5% na nivou cele Unije) (World Nuclear Association 2020). U ovom radu akcenat je na stavovima o korišćenju i odnosu prema nuklearnoj energiji u trenutno dve vodeće države Evropske unije, Nemačkoj i Francuskoj. Kako Nemačka ide ka potpunom smanjenju korišćenja nuklearne energije i zatvaranju svih nuklearnih elektrana, a Francuska je u pripremi izgradnje novih postrojenja, komparativnom analizom dolazimo do zaključka o odnosu prema nuklearnoj energiji u ovim državama.
Odricanje značaja upotrebe nuklearne energije i slučaj Nemačke
Debata o nuklearnoj energiji u Nemačkoj traje već nekoliko decenija. Akt o atomskoj energiji (AEA) je donet 1960. godine sa ciljem da se postavi legalni temelj istraživanja i korišćenja nuklearne energije (Jahn and Korolczuk 2012, 159). Na samom početku razvoj nuklearne energije je imao podršku političkog vrha, javnosti i velikih kompanija poput Simensa, koje su prihvatile vodeću ulogu u istraživanju i upotrebi nuklearne energije (Jahn and Korolczuk 2012, 159). Međutim, ubrzo sa porastom anti-nuklearnih protesta i osvešćivanjem javnosti o štetnosti i dugotrajnosti nuklearnog otpada, slika o potrebi za nuklearnom energijom u Nemačkoj počinje da se menja. Katastrofa u Černobilju dodatno je pogurala javnost da se preispitaju uloga i uticaj nuklearne energije. To je delom dovelo i do osnivanja nemačke Zelene partije 1980. godine, jedne od najjačih zelenih partija u Evropi, koja je imala značajan udeo u kreiranju politike prema upotrebi nuklearne energije (Jahn and Korolczuk 2012, 159-160). Prekretnica u energetskoj politici Nemačke se dogodila 1998. godine kada Socijaldemokratska stranka zajedno sa Zelenima pobeđuje na izborima i formira vlast. Premda su Zeleni osvojili samo 6.7% glasova, njihov doprinos politici smanjenja korišćenja nuklearne energije je veliki (World Nuclear Association 2019). Pregovori između vlade i vodećih kompanija energetske industrije doneli su rezultate u paketu odluka koje je trebalo sprovesti do 2022. godine. Dogovoreno je da, u tom trenutku 19 aktivnih nuklearnih reaktora, proizvedu 2623 milijarde kWh, što bi predstavljalo 32 godine aktivnog rada (Jahn and Korolczuk 2012, 160). Dva postrojenja su zatvorena već 2003. godine, odnosno, 2005. godine. Cilj je bio da preostalih 17 reaktora prestane sa radom do 2022. godine.
Ipak, 2009. godine na izborima pobeđuje koalicija Demohrišćanske i Liberalne stranke i menjaju odnos prema nuklearnoj politici. Njihov glavni cilj je bio da Nemačka ostane jedan od glavnih industrijskih igrača u Evropi, jer bi u protivnom, sa nastavkom politike zatvaranja nuklearnih elektrana, država bila primorana da uveze dobar deo električne energije iz inostranstva, što bi je učinilo zavisnom od drugih (Jahn and Korolczuk 2012, 160). Takođe, koalicija na vlasti je imala na umu da ostvari dodatni prihod od nekoliko milijardi evra tako što će produžiti rok do kada pojedina postrojenja treba da prestanu sa radom. Intervencijom energetske industrije i vidnim gubitkom podrške kod svojih glasača, Demohrišćani i Liberali su odustali od svoje ideje i 2011. godine doneli odluku o nastavku politike prethodne vlade o totalnom smanjenju upotrebe nuklearne energije. Zatvoreno je još 8 nuklearnih postrojenja i potvrđen je cilj da do 2022. godine budu zatvorene sve nuklearne elektrane. Uz to, Akt o atomskoj energiji je izmenjen po trinaesti put i stavljen je akcenat na proširivanju korišćenja izvora obnovljive energije sa ciljem da ukupan udeo državne energije dobijene iz ovakvog vida izvora bude dupliran i povećan na 35% (Jahn and Korolczuk 2012, 161). I pored nastavka i produbljivanja politike minimiziranja korišćenja nuklearne energije, Demohrišćani i Liberali gube podršku među svojim glasačima i na sledećim izborima formira se velika koalicija između Socijaldemokrata i Demohrišćana, pa se logično politika prema nuklearnoj energiji neće bitnije menjati.
Može se primetiti da je Nemačka dosledna u svojoj nameri da u potpunosti obustavi korišćenje nuklearne energije. Uz to, suočavanje sa klimatskim promenama je istovremeno dugoročni plan koji Nemačka pokušava ostvariti što pre. Ipak, postoji nekoliko argumenata koji teraju na dvostruko razmišljanje kada je prestanak korišćenja nuklearne energije u pitanju. Pre svega, Nemačkoj je cilj da poveća udeo korišćenja izvora obnovljive energije i da smanji udeo fosilnih goriva. Kako prestankom upotrebe nuklearne energije ostaje nedostatak proizvodnje električne energije koji treba nadomestiti, a prelazak na izvore obnovljive energije se ne može ostvariti tako brzo i efikasno, Nemačka će biti prinuđena na povećanje upotrebe fosilnih goriva, što bi predstavljalo korak unazad u borbi sa klimatskim promenama (The New York Times 2020). Drugo, ovakva situacija može dovesti do uvoza potrebne električne energije, a kako je Nemačka poznata kao njen izvoznik, energetska stabilnost regiona se može dovesti u pitanje (Clean Energy Wire 2019). Sa druge strane, postoje i mišljenja da nuklearna politika Nemačke neće značajnije uticati na nju samu i na region, već da će Nemačka uspeti da dostigne zacrtane ciljeve u predviđenom roku. Primera radi, u 2019. godini smanjeno je korišćenje fosilnih goriva za 36% (CSIS 2020). Ceo svet će pod budnim okom pratiti učinak odustajanja od nuklearne energije u Nemačkoj, a rezultate ćemo spoznati tek za nekoliko godina.
Bez alternative za nuklearnu energiju? Slučaj Francukse
Za razliku od Nemačke, Francuska ne ispoljava toliki animozitet prema korišćenju i upotrebi nuklearne energije. Još 1974. godine usled naftnog šoka, Francuska je odlučila da proširi svoje nuklearne kapacitete, gradeći postrojenja po američkom Westinghouse principu (World Nuclear Association 2020). Trenutno postoji 56 aktivnih reaktora, dok je još jedan u izgradnji. Čak 75% električne energije Francuska dobija iz nuklearnih elektrana, od čega se 17% dobija od recikliranog nuklearnog goriva (World Nuclear Association 2020). U poređenju sa Nemačkom koja dobija svega 17% električne energije iz svojih nuklearnih postrojenja, jasno je zašto je Francuskoj u znatno većoj meri bitna upotreba nuklearne energije. Zahvaljujući ovakvoj politici, Francuska je jedna od vodećih izvoznica električne energije u svetu. Najveća količina izvoza je usmerena prema okolnim zemljama poput Španije, Italije, Švajcarske i Nemačke (World Nuclear Association 2020). Jedan od glavnih razloga razvoja nuklearne energije u Francuskoj je taj što država nije bogata izvorima energije i zavisila bi dosta od uvoza iz drugih država, što za zemlju koja želi individualnost i nezavisnost u svakom smislu, nije opcija.
U protekle dve decenije se i pored jako važne uloge nuklearne energije, debatovalo da li je njeno korišćenje može dovesti do štetnih posledica. To se kao i u slučaju Nemačke, najviše odnosilo na nuklearnih otpad i mogućnost nuklearnih katastrofa. Postojala je ideja da se nuklearni otpad zakopa duboko u zemlju, u ruralnim delovima Francuske, što je naišlo na veliko negodovanje stanovništva u tim krajevima, naročito dela koji se bavi poljoprivredom. Rešenje je nađeno u skladištenju otpada u posebnim laboratorijama sa ciljem nastavka istraživanja kako smanjiti ili ukloniti radioaktivnost otpada u budućnosti (Frontline 2021). U skladu sa politikom Evropske unije i njenih država članica o povećanju upotrebe izvora obnovljive energije i smanjenju korišćenja fosilnih goriva, 2014. godine Francuska donosi uredbu kojom postavlja sebi nekoliko ciljeva, od kojih je najinteresantniji taj da se količina električne energije dobijene iz nuklearne energije smanji na 50% do 2035. godine (World Nuclear Association 2020). Plan je da 14 nuklearnih reaktora bude zatvoreno u tom vremenskom periodu. Međutim, planovi za izgradnju novih nuklearnih elektrana i dalje postoje i ne razmatra se njihovo zaustavljanje. Takođe, predsednik Emanuel Makron je nedavno izjavio da je nuklearna energija od velike važnosti za Francusku, i da između ostalog, energetska, ekološka i ekonomska budućnost države zavise od korišćenja nuklearne energije (World Nuclear News 2020). Po svemu sudeći, iako će Francuska u budućnosti smanjiti svoje nuklearne kapacitete, uticaj nuklearne energije će i dalje biti ogroman.
Zaključak
Iz predstavljenih profila Nemačke i Francuske i njihovog odnosa prema nuklearnoj energiji možemo videti da dve vodeće evropske države gaje različitu politiku u tom pogledu. U osnovi, Nemačka ide ka potpunom odbacivanju upotrebe nuklearne energije, i to bi trebalo da se dogodi već sledeće godine, dok Francuska premda želi da količinski smanji korišćenje nuklearne energije, ne posustaje u oslanjanju na nju. Anti-nuklearni osećaj u Nemačkoj traje već decenijama i politika odbacivanja nuklearne energije je posledica duge borbe raznih pokreta na čelu sa Zelenom partijom. Za rayliku od toga, u Francuskoj korišćenje nuklearne energije uživa široku podršku, dok su anti-nuklearni protesti retkost. Bilo ih je par tokom 70ih godina prošlog veka, uključujući i već spomenutu pobunu ruralnog stanovništva određenih regiona zbog namere da se nuklearni otpad tu zakopa (Frontline 2021). Čak ni tada se Francuzi nisu okrenuli protiv celokupne upotrebe nuklearne energije. Francuskoj sigurno da imponuje što uspeva da održi energetsku samostalnost i što ne zavisi od uvoza. Sa druge strane, predviđa se da Nemačka neće uspeti toliko brzo da pređe na izvore obnovljive energije i da će se ili povećati upotreba fosilnih goriva ili će morati da poveća uvoz energije (delom iz Francuske), što se verovatno ne bi svidelo nemačkoj javnosti.
Rezultati nemačkog eksperimenta sa odbacivanjem nuklearne energije se željno iščekuju. Možda je vremenski period trebalo da bude duži, radi lakšeg pronalaska alternative, ali primećuje se želja Nemačke da što pre odstrani svaku upotrebu nuklearne energije zbog svoje bezbednosti. Francuska će se gotovo sigurno još dugi niz godina oslanjati na svoja nuklearna postrojenja u dobijanju energije i radiće na tome da ekonomičnije i efikasnije reguliše nuklearni otpad. Energetsku stabilnost Francuske ne treba dovoditi u pitanje, pogotovo kada javnost skoro bespogovorno podržava upotrebu nuklearne energije. Takođe, nuklearna energija se može koristiti u borbi protiv klimatskih promena jer je količina ugljen-dioksida i ostalih štetnih materija koje se stvaraju neuporedivo manja u odnosu na fosilna goriva. Međutim, opasnost od nuklearne katastrofe bi trebalo da im uvek bude na umu, jer nikome ne treba još jedan Černobilj, naročito ne u centru Evrope.
Bibliografija:
Arms Control Association. 2020. ”The Nuclear Nonproliferation Treaty (NPT) at a Glance”. Arms Control Association. Last updated March 2020. https://www.armscontrol.org/factsheets/nptfact.
Arms Control Association. 2020. ”Nuclear Weapons: Who Has What at a Glance”. Arms Control Association. Last updated August 2020. https://www.armscontrol.org/factsheets/Nuclearweaponswhohaswhat.
BBC. 2020. ”Nuclear weapons: Which countries have them and how many are there?”. BBC. Last updated January 14, 2020. https://www.bbc.com/news/newsbeat-51091897.
Clean Energy Wire. 2019. ”Germany turns into electricity importer for first time in five years in June”. Clean Energy Wire. Last updated July 30, 2019. https://www.cleanenergywire.org/news/germany-turns-electricity-importer-first-time-five-years-june.
Center for Strategic and International Studies. 2020. ”In Defense of the Energiewende”. Center for Strategic and International Studies. Published August 24, 2020. https://www.csis.org/analysis/defense-energiewende.
Frontline. 2021. ”Why the French Like Nuclear Energy”. Public Broadcasting Service. Accessed January 12, 2021. https://www.pbs.org/wgbh/pages/frontline/shows/reaction/readings/french.html.
Jahn, Detlef and Sebastian Korolczuk. 2012. ”German exceptionalism: the end of nuclear energy in Germany!”. Environmental Politics 21 (1): 159-164. The New York Times. 2020. ”The Tragedy of Germany’s Energy Experiment”. The New York Times. Published January 8, 2020. https://www.nytimes.com/2020/01/08/opinion/nuclear-power-germany.html.
Office for Disarmament Affairs. 2021. ”Treaty on the prohibition of nuclear weapons”. The United Nations. Accessed January 17, 2021. https://www.un.org/disarmament/wmd/nuclear/tpnw/.
Vujić, Marko M. 2017. ,, Nuklearna fuzija – budućnost obnovljivih izvora energije?”. U: Srbija i EU: Obnovljivi izvori energije, uredio dr Dejan Milenković, 12-19. Beograd: Evropski pokret u Srbiji.
World Nuclear Association. 2020. ”Nuclear Power in France”. World Nuclear Association. Last updated September 2020. https://www.world-nuclear.org/information-library/country-profiles/countries-a-f/france.aspx.
World Nuclear Association. 2019. ”Nuclear Power in Germany”. World Nuclear Association. Last updated December 2019. https://www.world-nuclear.org/information-library/country-profiles/countries-g-n/germany.aspx.
World Nuclear Association. 2020. ”The Many Uses of Nuclear Technology”. World Nuclear Association. Last updated November 2020. https://www.world-nuclear.org/information-library/non-power-nuclear-applications/overview/the-many-uses-of-nuclear-technology.aspx.
World Nuclear Association. 2020. ”Nuclear Power in the European Union”. World Nuclear Association. Last updated November 2020https://www.world-nuclear.org/Information-Library/Country-Profiles/Others/European-Union.aspx..
World Nuclear News. 2020. ”Macron stresses importance of nuclear energy for France”. World Nuclear News. Last updated December 9, 2020. https://www.world-nuclear-news.org/Articles/Macron-stresses-importance-of-nuclear-energy-for-F.
THE USE OF NUCLEAR ENERGY IN FRANCE AND GERMANY
Kosta Stojković
Abstract: Nuclear energy is one of the most controversial topics in the modern world from various aspects such as international relations, international law, the security sector or economy. There are various debates about whether we should live in a world without nuclear energy or whether it is our future with which we will achieve the sustainable development goals faster and more efficiently. This paper will present a comparative analysis of the use and attitudes towards nuclear energy in the two leading member states of the European Union, Germany and France. While Germany is moving towards a complete rejection of the use of nuclear energy, which should be implemented by 2022, France is constantly emphasizing the importance of nuclear energy for its stability. Both countries are most afraid of nuclear catastrophes and the consequences that nuclear waste can leave. By comparing the situation in France and Germany, an attempt was made to draw a conclusion about whether stability or security is more important in the upcoming period.
Keywords: Nuclear energy, nuclear waste, Germany, France, stability, security