Tag Archives: iran
IRANSKI POGLED NA BLISKI ISTOK
Danas smo u okviru četvrte generacije stažiranja SUSB održali predavanje o iranskom pogledu na Bliski istok.
Naš predavač bio je dr Miad Nakhavali, iz Middle East Analitika. On je govorio o Iranu pre revolucije, iranskoj revoluciji i političkom sistemu sadašnjeg Irana, problematici iranskog nuklearnog programa kao i odnosu prema Izraelu i arapskim susedima.
PROLIFERACIJSKA KRIZA NA BLISKOM ISTOKU: SLUČAJ IRANA
U okviru programa stažiranja Treće generacije stažista SUSB 7. novembra 2022. godine održan prvi skup pod nazivom „Proliferacijska kriza na Bliskom istoku: slučaj Irana“.
Na skupu su govorili Andrej Stefanović iz Ministarstva spoljnih poslova R. Srbije, Stefan Jojić, stažista Bečkog centra za razoružanje i neproliferaciju (VCDNP) i dr Miad Nakhavali. Andrej Stefanović je stažistima SUSB predstavio ideju i značaj koncepta Zone slobodne od nuklearnog i drugog oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku, dok je Stefan Jojić govorio o Iranskom nuklearnom sporazumu i njegovoj budućnosti. Dr Miad Nakhavali je skupu predstavio iranski pogled na proliferacijsku krizu na Bliskom istoku. Moderator skupa bila je dr Marina Kostić, rukovodilac Programa stažiranja SUSB.
Čitav skup možete pogledati ovde.
Tri scenarija raspleta iranske nuklearne krize
Autor: Stefan Jojić
Zvanični Teheran je nedavno saopštio da će se, nakon visemesečne pauze, krajem novembra vratiti pregovorima o obnavljanju Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA), poznatijeg kao “iranski nuklearni sporazum“. U međuvremenu, Iran je napravio značajne iskorake u obogaćivanju uranijuma, što je mnoge posmatrače navelo na zaključak da Teheran pregovore odlaže kako bi se što više približio krajnjem cilju – pravljenju nuklearnog oružja.
I zaista, obogaćivanje preko 200 kilograma na 20% i 25 kilograma uranijuma na nivo od 60% su ozbiljni koraci u tom pravcu i povod za zabrinutost međunarodne zajednice, naročito njenog zapadnog dela. Za jednu nuklearnu bojevu glavu, potrebno je oko 200 kilograma uranijuma obogaćenog na 90%, mada se i sa nižim količinama i nivoima obogaćenosti može doći do manje efikasnog učinka.
Nestrpljenje u Vašingtonu raste sa svakim otkucajem tehnološkog sata, budući da Iran poslednjih meseci ubrzava proces obogaćivanja, smanjujući tako na svega nekoliko meseci vreme neophodno za proizvodnju količine potrebne za jednu bombu. Na tih nekoliko meseci treba dodati i vreme potrebno za prebacivanje uranijuma u metalno stanje, kao i vreme za finalizaciju same nuklearne bojeve glave.
- Nuklearno naoružan Iran
Opcija gde bi Iran postao deseta država sa nuklearnim oružjem se čini kao najmanje verovatna od tri moguća scenarija. Teško da bi Turska i Saudijska Arabija nemo posmatrale još jednu nuklearnu silu u neposrednom susedstvu, pa je izvesno da bi atomski Iran podstakao dalju proliferaciju na Bliskom istoku. Oni, ali i drugi zainteresovani regionalni igrači, imali bi još jedan povod i izgovor za razvoj nuklearnog programa preko granice neophodne za njegovu komercijalnu, energetsku ili naučnu primenu.
Ovakav rezultat bi najmanje išao na ruku Zapadu, naročito Americi, koja bi najpre dobila još jednog nuklearno osposobljenog neprijatelja, da bi potom došlo do ugrožavanja čitave arhitekture međunarodnih organizacija, normi i režima za neproliferaciju i kontrolu naoružanja, koju su decenijama posvećeno izgrađivali. Zvaničnici SAD i EU su u više navrata isticali da Iranu neće dozvoliti da napravi bombu, iako nikada nisu precizirali na koji način bi ih sprečili u toj nameri ukoliko pregovori propadnu.
- Protiv-proliferacijska oružana intervencija protiv Irana
Izrael je svakako akter najmanje raspoložen da dozvoli ovaj scenario, uzmemo li u obzir da su u Tel Avivu više puta nuklearni Iran navodili kao pretnju njihovom fizičkom opstanku. Kako bi sprečili da se to i ostvari, Izraelci su najavili da će radije posegnuti za vojnom intervencijom, koja predstavlja drugi mogući ishod raspleta iranske nuklearne krize.
U Vašingtonu nikada nisu bili izričiti u vezi sa mogućnošću da budu glavni protagonisti napada na Iran, ali se iz izjava o razmatranju alternativa sporazumu, među kojima nema nuklearno naoružanog Irana, može zaključiti da bi u nekom obliku mogli da podrže preventivni udar Izraela. Nepoznanica ostaje format i način na koji bi eventualna intervencija bila izvedena.
Izrael je rešen da oružanim putem spreči Teheran da napravi nuklearno oružje, ali je neizvesno koliko bi to sami uspešno mogli da izvedu. Učestalim sabotažama, sajber napadima i atentatima, Tel Aviv već ima dugu istoriju obračuna sa iranskim nuklearnim programom, ali je odlučujući udar koji bi vratio Teheran na početak znatno kompleksnija akcija.
Izraelci imaju iskustva i sa tom vrstom angažovanja, budući da su ranije već intervenisali vojno sa namerom da rivale odvrate od nuklearnog oružja. Za razliku od izraelskih napada na iračka i sirijska nuklearna postrojenja 1981. i 2007. godine, kada je posao završen u jednom naletu, ovoga puta i meta i očekivane posledice su daleko ozbiljnije, pa sigurno da par eskadrila aviona ili dronovi neće rešiti problem.
Iranska nuklearna infrastruktura se sastoji od rudnika, istraživačkih centara i postrojenja za obogaćivanje uranijuma. Natanc, ključno iransko nuklearno postrojenje, nalazi se duboko u njihovoj teritoriji, što otežava pristup izraleskoj avijaciji. Fordo, drugo značajno postrojenje u kome se vrši obogaćivanje, još je teža meta, s obzirom da se nalazi i do 80 metara ispod površine, pa ostaje nepoznanica na koji način bi došlo do njegovog razaranja.
Iranska postrojenja su, ne samo nepristupačnija i bolje branjena nego u prethodna dva slučaja, već je za očekivati i odmazdu Teherana. Ona bi mogla biti direktna, upošljavanjem svog arsenala projektila kratkog i srednjeg dometa, ali i preko proksija (posrednika), poput Hamasa, Hezbolaha i Hutipokreta.
Pored mogućnosti za neuspeh u pokušaju da vojnim putem iranski nuklearni program vrati na početak, Izrael bi rizikovao i eskalaciju sukoba, koji bi mogao da dovede do neslućenih razaranja na izraelskoj teritoriji. Više desetina, pa i stotina hiljada projektila koje Hezbolah ima u svom posedu, ali i moguća nužnost kopnene intervencije u Libanu, morali bi se ozbiljno uključiti u razmatranje rizika koje sa sobom nosi preventivni udar na Iran.
Ceo poduhvat bi bio lakše izvodiv uz direktnu američku pomoć, ali ona ni najmanje nije izvesna, s obzirom na pomeranje fokusa sa Bliskog istoka i nedavna traumatična iskustva sa intervenisanjem u regiji. Vašington bi naravno mogao da pruži diplomatsku, logističku i tehničku podršku Izraelu. Kako se radi o visokozahtevnoj intervenciji, Izraelcima bi od značaja mogla da bude američka tehnička pomoć, poput one u vezi sa opremom za dubinsku penetraciju do mete ili letenje na velike udaljenosti.
Svesna svih rizika eskalacije, Saudijska Arabija bi se mogla držati po strani u ovom sukobu, iako bi u Rijadu radije voleli da vide razoren nego nuklearno sposoban Iran. Ipak, direktnim angažovanjem ne samo da bi narušili ugled među islamskim zemljama, već bi bili suočeni sa strahovitom odmazdom – ne toliko pogubnom zbog pokreta Huta, koliko zbog samog Irana, čiji projektili bez problema dosežu saudijsku istočnu obalu, gde su koncentrisana njihova naftna postrojenja.
Takođe, u slučaju rasplamsavanja sukoba, došlo bi do značajnih poremećaja u međunarodnoj trgovini energentima, budući da Persijski zaliv predstavlja prostor sa koga na svetsko tržište pristižu više nego značajne količine nafte i gasa. Upravo bi taj prostor bio poprište sukoba koji bi svi najradije želeli da izbegnu.
- Obnavljanje JCPOA
Zbog potencijalno pogubnih posledica po sve strane, najizvesniji je treći scenario i postizanje dogovora o obnavljanju JCPOA i to uskoro, pre nego što se pređe crvena linija i dođe do tačke sa koje nema povrataka na sporazum, kako su američki zvaničnici nedavno formulisali gornju granicu strpljenja SAD. Ukoliko imaju nameru da se sporazumeju, iransko odugovlačenje sa pregovorima i ubrzavanje procesa obogaćivanja bi se mogli protumačiti kao pokušaj da ovladaju ekspertizom i/ili ciljano osnaživanje sopstvene pozicije pred očekivani nastavak pregovora.
Da je do ovog poslednjeg već došlo, vidi se i iz izjava američkih zvaničnika koji, u isčekivanju nastavka pregovora, više ne govore o dodatnim zahtevima Iranu kao letos, već o povratku na odredbe izvornog sporazuma. Za razliku od situacije kada su Amerikanci pre više meseci insistirali da novi sporazum treba da uključi pitanja poput „iranskog malignog uticaja“ u regiji i njihovog programa balističkih projektila, ovoga puta, sudeći po izjavama ta pitanja bi mogla biti ostavljena i za period nakon postizanja sporazuma.
Kako je pozicija Amerike vremenom omekšala, prepreku brzom postizanju dogovora bi moglo da predstavlja tvrdo držanje Irana, zasnovano upravo na tome da se pravljenju oružja danas nalaze bliže nego ikad. Iranci bi mogli da insistiraju na oslobađanju zamrznutih sredstava pre postizanja konačnog dogovora, kao dokaz iskrenih namera Vašingtona, na šta je nedavno aludirao iranski šef diplomatije. Teheran bi takođe mogao da traži ukidanje sankcija koje nisu vezane za sam sporazum, poput onih uvedenih nakon 2018. godine ili onih u vezi sa balističkim projektilima i poštovanjem ljudskih prava.
Iranci bi voleli da dobiju i garancije da neki naredni predsednik neće jednostrano izvući SAD iz sporazuma, kao što je to učinio Tramp. Jedina moguća vrsta takve garancije je zakonska, za šta je potrebna dvotrećinska većina za ratifikaciju sporazuma u Senatu, što Bajdenova administracija neće moći da obezbedi.
Sa ili bez dodatnih pogodnosti, za očekivati je da Iran pristane na dogovor. Dalje razvijanje nuklearnog programa bi se, najpre zbog očekivane izolacije i dodatnih sankcija, a potom i rizika od razaranja njihove kompletne nuklearne infrastrukture, moglo ispostaviti samo kao nepotrebna avantura. U tom slučaju, Teheran bi mogao da zaboravi na ekonomski oporavak koji je preko potreban njihovoj privredi, ali i samom opstanku teokratskog režima, suočenog sa sve većim nezadovoljstvom stanovništva.
Budući da i Vašington ima interes da se sporazum obnovi, svi su izgledi da će uskoro doći do postizanja dogovora o obnavljanju JCPOA. Vraćanje ključnim odredbama originalnog sporazuma se čini kao najverovatnija opcija među mogućim modelima postizanja diplomatskog rešenja, imajući u vidu da su obe strane pod pritiskom da ne naprave značajnije ustupke. Takođe, vremenski okvir ne radi u korist dugotrajnih pregovora, pa bi rešavanje sporednih pitanja i dilema o tome šta posle isteka pojedinih odredbi izvornog sporazuma, moralo da sačeka period nakon oživljavanja JCPOA.
ODRŽANA ON-LINE TRIBINA SUSB CENTRA ZA NEPROLIFERACIJU, KONTROLU NAORUŽANJA I RAZORUŽANJA
Centar za neproliferaciju, kontrolu naoružanja i razoružanje SUSB održao je on-line tribinu pod nazivom “Kontrola naoružanja nakon NATO samita, iranskih predsedničkih izbora i u svetlu predstojeće desete pregledne konferencije NPT” 29.6.2021. godine sa početkom u 18.00 časova.
Skup je otvorila dr Marina Kostić, rukovodilac Centra koja je pozdravila učesnike i govorila na temu nedavno održanog NATO samita i odredbama o kontroli naoružanja koje su sadržane u Završnom dokumentu sa ovog samita. Ona je istakla stav NATO da dokle god postoji nuklearno naoružanje NATO nastavlja da bude nuklearni savez. Takođe, istakla je značaj odvraćanja u sveukupnoj startegiji odbrane NATO i posebno naglasila ulogu koja se daje američkim strateškim snagama, nezavisnim nuklearnim snagama Britanije i Francuske, kao i evropskih država na kojima se nalazi nuklearno naoružanje SAD a koje se ne pominju pojedinačno u završnom dokumentu NATO. Takođe, istakla je i značaj koji NATO nastavlja da daje protivraketnoj odbrani u Evropi, a koja je, kako se navodi u dokumentu, namenjena odbrani od pretnji koje dolaze izvan evroatlantskog prostora, pre svega sa proliferacijom balističkih raketa, i nije usmerena protiv Rusije. NATO je, takođe, ponovio stav da ne podržava usvajanje Ugovora o zabrani nuklearnog naoružanja već da podržava NPT, stratešku kontrolu naoružanja između SAD i Rusije i uključivanje Kine, kao i da će NATO odgovoriti na razmeštanje ruskog nestrateškog naoružanja budući da ruski predlog za moratorijum na razmeštanje ove vrste naoružanja smatra nekredibilnim i neprihvatljivim. NATO će izvršiti i reviziju sveobuhvatne politike za prevenciju širena oružja za masovno uništenje i podržati modernizaciju Bečkog dokumenta.
Stefan Jojić, doktorant Fakulteta političkih nauka skupu se obratio na temu izazova održavanja JCPOA i iranskog nuklearnog programa nakon iranskih predsedničkih izbora. On je predstavio suštinu i značaj Zajedničkog akcionog plana i interse koji su stajali iza njegovog zaključivanja. Takođe, upoznao je prisutne sa postupcima koje su strane preduzele u cilju implementacije ovog Ugovora i okolnostima koje su dovele do njegovog napuštanja od strane SAD. Stefan je izneo i glavne argumente za i protiv povratka SAD u ovaj sporazum a koji se iznose u okviru debate koje se trenutno vodi u SAD, interes Irana da se vrati odredbama sporazuma, kao i suprotstavljeni odnos SAD i EU po ovom pitanju. On je naveo i da novoizabrani presdednik Irana Raisi, koji se ocenjuje kao konzervativni i kontroverzni lider i mogući naslednik vrhovnog vođe Irana, ima pozitivan stav prema obnavljanu JCPOA kao i sam vrhovni vođa. Stefan je izneo i procenu da će postojeći pregovori i medijacija EU o povratku SAD u JCPOA uroditi plodom i da će se ovaj sporazum obnoviti već ove godine i strane vratiti u njegove okvire iz 2015. godine.
Andrej Stefanović, doktorant Fakulteta političkih nauka govorio je na temu glavnih pitanja i izazova predstojeće pregledne konferencije NPT. U prvom delu izlaganja, on je upoznao pristne sa značajem i odredbama NPT-ja, kao i sa karakterom i svrhom preglednih konferencija koje se održavaju svake pete godine. U drugom delu izlaganja Andrej je detaljnije upoznao prisutne sa funkcionisanjem pripremnih konferencija NPT i radom komiteta između preglednih konferencija. On je istakao da je manje od polovine preglednih konferencija rezultovalo dogovorom i završnim dokumentima, a posebno istakao onu iz 1995. godine kada je NPT produžen neograničeno i usvojena Rezolucija o uspostavljanju Zone slobodne od oružja za masovno uništenje na Bliskom Istoku. Istakao je da je ovo pitanje i jedno od ključnih pitanja razdora na preglednim konferencijama. On je naveo da postoji ponovna mogućnost odlaganja desete pregledne konferencije NPT budući da se neke države zalažu za konferenciju sa prisustvom umesto virtuelnu. On je naglasio i da će naglasak na ovoj preglednoj konferenciji biti na nuklearnom razoružanju, posebno u svetlu krize sporazuma o kontroli naoružanja, produžetka Novog START-a i stupanja na snagu TPNW. Još neke od tačaka razmatranja biće, po Andrejevoj oceni, i smanjivane fizionog materijala, ublažavanje nuklearnog rizika u svetlu nove konfrontacije velikih sila i potvrđivanje principa da nuklearni rat ne sme da se vodi i da se ne može dobiti, politika „no-first use“ i zona slobodne od oružja za masovno uništenje na Bliskom Istoku, iako je ovo pitanje u značajnoj meri izmešteno iz razmatranja na preglednim konferencijama NPT..
U diskusiji su razmatrana značajna pitanja poput posledica povećanja gornje granice broja nuklearnog naoružanja UK po režim neproliferacije, posledica neobnavljanja JCPOA po regionalnu bezbednost i zaoštravanja odnosa na Bliskom istoku, kao i odnos razmatranih pitanja po nacionalnu bezbednost Republike Srbije.